Autor: Antun Lukšić
U Brodsko-posavskoj županiji lokalni portali ne služe informiranju, nego balzamiranju stvarnosti, pri čemu se svaki društveni leš uredno opere od konteksta, pospe talkom birokratskog jezika i izloži javnosti kao dokaz da je život, eto, i dalje u tijeku, iako se odavno ne miče. Vijest je ovdje preparirani eksponat: izgleda kao prava, ali više ne smrdi, ne krvari i – što je ključno – ne može ugristi. Novinarstvo se pritom ne obavlja, nego održava, poput stare dizalice u luci koja više ne podiže teret, ali se i dalje redovito podmazuje kako bi izgledalo da sustav funkcionira, pa tako i portali neumorno proizvode tekstove koji su formalno ispravni, tehnički objavljeni i sadržajno mrtvi, tekstove koji se šire lokalnim internetom poput eha bez izvora, jer je netko negdje nešto rekao, a netko drugi to negdje mora prenijeti, ne zato što je važno, nego zato što je red. U tom ritualu prijepisa portali se ponašaju kao kolektivna svijest bez memorije, kao skupina učenika koji prepisuju zadaću jedni od drugih, uvjereni da je problem riješen onog trenutka kad su bilježnice ispunjene, pa makar nitko ne znao što piše u njima, a autorstvo se rastvara u magli grupnog rada u kojem je jedina zajednička točka strah od vlastite rečenice, jer vlastita rečenica podrazumijeva stav, a stav podrazumijeva mogućnost konflikta, a konflikt, zaboga, nije dobar za oglašivače, odnose i mir u kući. Urednici u tom svijetu nisu tek slabi, oni su funkcionalno prilagođeni: savršeno oblikovani da prepoznaju granicu dopuštenog i da je nikada, ali baš nikada, ne prijeđu, jer njihova je profesionalna filozofija svedena na jednostavnu mantru – bolje dobar odnos nego dobar tekst, bolje prešutjeti nego pitati, bolje biti blizu moći nego blizu istine – pa se redakcije pretvaraju u male diplomatske misije čiji je jedini vanjskopolitički cilj održavanje prijateljskih odnosa s lokalnom vlašću svih boja, mandata i afiniteta. A kada govorimo o ulizništvu, tu više nema govora o devijaciji; riječ je o ustrojenom sustavu, o metodi rada, o svojevrsnoj estetskoj školi u kojoj se vlast opisuje isključivo superlativima, projekti se mjere najavama, rezultati obećanjima, a neuspjesi elegantno preimenuju u „izazove“, „lekcije“ ili „kompleksne procese“, pri čemu se stvarnost savija poput mekane plastike dok se ne uklopi u narativ u kojem je sve pod kontrolom, čak i onda kad se raspada pred očima onih koji još nisu potpuno oguglali. Jezik kojim se sve to izvodi nije slučajan; to je jezik birokratske eutanazije, jezik u kojem se subjekti brišu da bi se izbrisala krivnja, u kojem se glagoli koriste kao dimna zavjesa, a imenice kao skladišta magle, pa se tako „donose odluke“ bez donositelja, „provode mjere“ bez posljedica i „ostvaruju pomaci“ koji se nikada ne mogu locirati u prostoru i vremenu, jer svrha tog jezika nije da objasni svijet, nego da ga učini neuhvatljivim. Čitatelj u svemu tome ima ulogu statista u vlastitoj stvarnosti, figuru koja postoji samo zato da bi kliknula, potvrdila posjećenost i dala privid društvene relevantnosti sadržaju koji je dizajniran da ne izazove nikakvu reakciju osim blage pospanosti, jer portali ne žele građane, nego potrošače tišine, ljude koji će biti informirani taman toliko da se ne pitaju zašto se ništa ne mijenja dok su vijesti stalno optimistične. Najopasnije u toj priči nije manjak hrabrosti, nego potpuni izostanak svijesti da bi hrabrost uopće trebala postojati, jer ovdje se ne radi o autocenzuri – autocenzura pretpostavlja unutarnji sukob – nego o mentalnoj praznini u kojoj novinarstvo više ne vidi sebe kao korektiv, nego kao servis, ne kao javnu funkciju, nego kao logistiku poretka, uredno zapakiranu, redovito ažuriranu i potpuno ispražnjenu od smisla. Zato Brodsko-posavska županija danas ima portale koji rade, objavljuju i proizvode sadržaj, ali nema medije koji bi zasmetali, uzdrmali ili barem jednom pogrešnom rečenicom poremetili lokalnu harmoniju licemjerja, jer ono što ovdje opstaje nije informacija, nego dogovorena šutnja s puno riječi, a to nije nesreća, nego stanje – stanje u kojem se novinarstvo ne gasi naglo, nego se polako, strpljivo i uz suglasnost svih uključenih, pretvara u fusnotu vlastite beskorisnosti. I zato Brodsko-posavska županija danas ima portale, ali nema javni prostor. Ima tekstove, ali nema sukob ideja. Ima novinare po nazivu, ali nema novinarstvo po funkciji. Ono je ovdje svedeno na dekorativni element demokracije, na kulisu iza koje se sve važno već odavno dogovara. A kulise, kao što znamo, služe samo da publika ne vidi prazninu iza pozornice. Sve dok je tako, svaki novi članak bit će samo još jedan sloj boje na trulom zidu, još jedan pokušaj da se raspad prikaže kao stabilnost. I to nije problem neznanja, nego izbora. Jer novinarstvo koje ne želi biti neugodno, koje se boji vlastite sjene i koje mjeri uspjeh blizinom moći – to više nije novinarstvo. To je literatura za održavanje poretka. I to loše napisana.
