Slavonski Brod jutros je ponovno ušao u povijest. Nije otvorena nova tvornica, nije završen novi most. Svečano je otvorena roda.
Točnije, otvorena je nekoliko metara visoka papirnato-plišana i žičana maketa rode koja na tome mjestu stoji, odlazi, vraća se, raspada i ponovno sastavlja još od 2013. godine. Postavljena je kao simbol brodskog Posavlja, prirodnog staništa bijelih roda, ali je tijekom godina postala i simbol nečega mnogo bližeg Brođanima: sposobnosti da stojiš na jednome mjestu dok oko tebe sve polako otpada i propada.
Prvo joj je otpao kljun. Možda više nije imala što reći. Nakon kljuna otpalo joj je pola glave. Očigledno je previše razmišljala o budućnosti grada. Ona zna da je prostor pod videonadzorom – barem tako piše – ali ne zna gdje su kamere bile dok su je palili i kidali.
Zatim je ostala bez jedne noge. Zamislite, vlastite.
Tada više nije mogla normalno stajati pa je počela skakutati. Bila je jedina roda u Hrvatskoj koja nije mogla letjeti, ali je zato vrlo uspješno skakala iz jedne gradske vijesti u drugu. Zamalo je postala Malena 2, a neki tvrde da je oživjeli Klepetan.
Brođani su je gledali i pitali se hoće li pasti. Roda je gledala Brođane i vjerojatno se pitala isto.
Kada više nitko nije znao gledamo li rodu, čaplju, Gargamela ili ostatak nekoga ranijeg projekta, maketa je odvezena u reciklažno dvorište. Ondje je bila jedini stanovnik za kojega se nije znalo treba li ga popraviti, reciklirati, kandidirati za gradsko priznanje ili mu pronaći mjesto na groblju.
Dok su prave rode odlazile u toplije krajeve, naša je otišla među kontejnere. Nije imala putovnicu, nije tražila azil i nije čekala na granici. Samo je ležala i čekala administrativno proljeće. U okolnim trgovinama nestalo je OHO ljepila.
I dočekala ga je.
Na šleperu.
Roda se vratila obnovljena, uspravljena i spremna za novu borbu s kišom, suncem, vjetrom i ljudskom rukom. Kako takav povratak ne bi prošao nezapaženo, organizirana je svečanost otvorenja. Jer u Hrvatskoj nije dovoljno nešto vratiti. To treba ponovno otvoriti, po mogućnosti uz vrpcu, škare, govore i pečenku.
Zamislite, nije bilo ni vatrometa.
Na svečanost je stigao državni, županijski i gradski politički vrh. U prvom redu stajali su premijer Andrej Plenković i gradonačelnik Mirko Duspara. Iza njih bili su Danijel Marušić, Marina Martić Puača, Pero Ćosić, Slavica Lemaić i ostali politički gosti, slijeva i zdesna.
Brodska politika prvi je put nakon dugo vremena gledala u istome smjeru.
Prema rodi.
Takvo političko jedinstvo bilo je moguće jer roda ne postavlja vijećnička pitanja, ne traži dokumentaciju, ne prijavljuje nikoga institucijama i još nije objavila hoće li izaći na sljedeće izbore. Samo stoji. Ako ponovno izgubi nogu, skakutat će.
Zbog toga je, prema našemu potpuno nepouzdanom izvoru, procijenjeno da je politički prihvatljiva svima. Od Ćosića do Lemaić.
Prvi se okupljenima navodno obratio premijer Plenković:
„Ovo je važan dan za Slavonski Brod, Brodsko-posavsku županiju, Republiku Hrvatsku i europsku perspektivu bijelih roda. Vlada je prepoznala vertikalnu važnost rode, posebno nakon što joj je vraćena druga noga.“
Premijer to, naravno, nije rekao, ali zvuči kao da je mogao. Institucije i ljepilo rade svoje.
Nakon njega pred mikrofone je stao gradonačelnik Duspara:
„Roda je bila ovdje prije mnogih političara, osim mene, a vjerojatno će biti i poslije njih. Ako ponovno izgubi kljun, vratit ćemo joj kljun. Ako izgubi nogu, vratit ćemo nogu. Ako ponovno ode u reciklažno dvorište, vratit ćemo i cijelo reciklažno dvorište.“
Okupljeni su zapljeskali. Roda nije. Samo je gledala prema Bosni i provjeravala je li put prema Kričanovu još slobodan. Usput je pazila da je ne zahvati plamen s ražnja.
Pero Ćosić pljeskao je razvojnom potencijalu rode, Danijel Marušić njezinu regionalnom značaju, a Marina Martić Puača turističkoj vrijednosti cijeloga projekta.
Slavica Lemaić navodno je zatražila kompletnu dokumentaciju o obnovi, podatak o tome tko je nabavio novi kljun, po kojoj je pravnoj osnovi roda dobila obje noge te gdje se nalazi njezina stara glava.
„Građani Slavonskog Broda imaju pravo znati gdje je završila polovica rode.“
Gradonačelnik je mirno gledao prema Slavici, ali kao da je ne vidi. Slavica je gledala rodu. Roda je gledala nekamo preko Save. Bio je to savršeno organiziran krug nepovjerenja.
Nakon govora pristupilo se najvažnijem dijelu svečanosti. Plenković i Duspara zajedno su uzeli velike zlatne škare i presjekli vrpcu u bojama hrvatske trobojnice postavljenu ispred rode.
Škare su proradile iz prvoga pokušaja, što ih automatski svrstava među najuspješnije javne projekte u novijoj povijesti Slavonskog Broda.
Začuo se velik pljesak. Fotoaparati su škljocali, političari su se smiješili, a roda je ponovno otvorena iako je godinama bila otvorena sa svih strana. Imala je otvor ispod krila, otvor na glavi i povremeno otvoreno pitanje hoće li izdržati sljedeću buru.
Dok se u prvom redu govorilo o turizmu, tradiciji, povratku i europskim vrijednostima, iza političara se na ražnju polako okretalo janje. Jer u Slavoniji nijedan projekt nije službeno otvoren dok se u pozadini nešto ne okreće.
Može vrpca biti presječena, govor održan i fotografija poslana svim portalima, ali ako nema dima i čovjeka koji svako malo provjerava je li kožica dovoljno hrskava, događaj se ne priznaje.
Kuhar je kratko izjavio da nije član nijedne stranke i zamolio da ga se ne uvlači u politiku dok okreće pečenku. Dodao je kako je janje stiglo na vrijeme, što se za neke gradske projekte ne može uvijek reći.
Velika maketa ponovno stoji kod tri cvjetne gredice, na prostoru službeno nazvanom Park „Cvjetna dobrodošlica“. Ako niste znali da je ondje park, niste jedini. Mnogi Brođani godinama su mislili da je riječ o brodskom Stonehengeu, odnosno sletištu za NLO.
Međutim, park očito ne mora imati klupe, hlad, šetnicu ni mjesto na kojem čovjek može sjesti. Dovoljno je da ima ime.
Neslužbeno doznajemo kako bi u drugoj fazi Park „Cvjetna dobrodošlica“ mogao dobiti i klupu. Projekt je trenutačno u fazi razmatranja, savjetovanja, proučavanja, usklađivanja, pripremanja i čekanja boljih vremenskih uvjeta.
Ako sve bude išlo prema planu, Brođani bi jednoga dana mogli sjesti.
Do tada mogu stajati i diviti se rodi.
I ona stoji, pa se nitko ne žali.
Na završetku svečanosti političari su krenuli prema janjetu, novinari prema izjavama, a građani svojim kućama. Naravno, janje je netragom nestalo.
Roda je ponovno ostala sama.
Jedan dio krila pomaknuo joj se na vjetru. Neki tvrde da je mahala uzvanicima, drugi da je pokušala poletjeti prema Bosni, a treći misle da ponovno nešto otpada.
Nadležne će institucije utvrditi.
Tako je Slavonski Brod dobio još jedno svečano otvorenje, političari još jednu zajedničku fotografiju, a papirnato-plišana roda novu priliku da izdrži do sljedeće vrpce.
Ostalo je samo jedno pitanje:
Jesmo li mi ponovno otvorili rodu ili je raspadnuta roda napokon nama otvorila oči?
