Plavopoljci i građani šire okolice našeg grada i svemirakKažu da je nepobitna činjenica da svi putevi na Slavoniji 1 vode do Šefkija. To nije samo nepobitba geografska istina, nego i metafizička: kao da je svemir sam odlučio da se sve ljudske sudbine, barem na tom kvartu, prije ili kasnije sliju pred vrata tog prehrambenog branda. ćevapa I tako, nakon što ste se opskrbili kao da krećete na istraživačku ekspediciju, a ne običnu šetnju, započela je vaša mala odiseja prema Vukovarskoj ulici od Šefkija naravno s hamburgerom u džepu s svim prilozima.
Noć je bila gusta, ona vrsta mraka koja se ne vidi nego osjeti, kao da se spustila na ramena i šapće: “Ako želiš stići, moraš se malo potruditi.” A oko nas masa turista sa Slavonije 1. Nitko ne zna odakle su se stvorili, ali uvijek su tu kad ih najmanje očekuješ. Turisti s Slavonije 1 ili Glovo turisti su tihi i uvijek nose svoje žuto plave torbice, pardon torbetine, kao da su dio nekog tajnog rituala koji se odvija samo kad padne mrak. Koračali ste među njima kao kroz pokretni labirint, pokušavajući razaznati gdje završava njihov put, a gdje počinje vaš.
I onda — zid. Monumentalan, strašan, visok bar pet metara. Dobro, možda ne baš pet. Možda trideset centimetara. Ali u mraku sve izgleda kao prepreka dostojna junaka. Preskočili ste ga s dramatičnošću koja bi posramila i najbolje akrobate, iako bi se u dnevnom svjetlu vjerojatno pokazalo da je to bio samo rub pločnika. No, tko mari — hrabrost se ne mjeri centimetrima, nego namjerom.
Dok ste hodali dalje, mrak je postajao sve gušći, a put sve nejasniji. Filozofi bi rekli da čovjek tek kad se izgubi, zapravo počne pronalaziti sebe. Vi ste, doduše, samo pokušavali pronaći Vukovarsku, ali tko kaže da se te dvije stvari ne mogu poklopiti. I tako, bez da ste i na trenutak vidjeli Pilarevu ulicu — koja se, čini se, pojavljuje samo onima koji je ne traže — stigli ste do cilja.
Možda je to najveća ironija svih putovanja: čovjek se trudi, planira, traži logiku, a na kraju stigne tamo gdje treba biti upravo zato što je skrenuo tamo gdje nije mislio. Vaša mala noćna ekspedicija tako je postala dokaz da i najkraći put može biti avantura, da i najniži zid može izgledati kao planina, i da se Vukovarska ponekad pronađe tek kad se prestane tražiti Pilareva.
I tako ste, hodajući mrklim mrakom, okruženi turistima, filozofijom i vlastitim smislom za humor, stigli do odredišta. A možda ste usput otkrili i nešto važnije: da se velike priče ne događaju na velikim putovanjima, nego na onim malim, kvartovskim, gdje se čovjek smije sam sebi i shvati da je to sasvim dovoljno.
