Prije nego što je Marin ,Marin Piletić ušetao u Ministarstvo socijalne politike sa svojim poznatim osmijehom, tu su sjedili i otišli cijeli niz ministara koji su ostavili trag jedino u arhivama službenih priopćenja: Milanka Opačić, Nada Murganić, Vesna Bedeković, Josip Aladrović, Marin Piletić bili su galerija likova koji su se izmjenjivali kao figure u kazalištu sjena, svaki sa svojim “reformama”, “akcijskim planovima” i “novim pristupima”, a svi zajedno s istim rezultatom: ništa se bitno nije promijenilo. I onda je došao on Marin ,Mairin Piletić, ministar koji je tvrdio da će biti drugačiji i bio je. Ministar koji je, za razliku od svojih prethodnika, došao s osmijehom toliko širokim da se činilo kao da će njime premostiti sve rupe u sustavu. Ministar koji je obećao reforme koje su osobe s invaliditetom čekale desetljećima: digitalizaciju koja je završila u digitalnom vakuma, skraćivanje rokova koji su se čudesno produljili, ukidanje komisija koje su se vratile u još apsurdnijem obliku, olakšavanje pristupa pravima koja su postala teža za ostvariti nego ikad. Sve to, naravno, uz njegov prepoznatljivi smiješak — smiješak koji je postao zaštitni znak jedne politike koja se smije dok ljudi čekaju. To je naš Marin,Marin Piletić do sad najbolji politički birokrat koji je toliko toga napravi, a opet ništa do kraja nije napravio . Dobro je nasmijao se pun empatije što i je negova fasada. U njegovom mandatu dovršena je toliko željena škola Milan Amruš , a koliki su je prije njega samo obečavali i zaboravili u hodnicima birokracije. Na kraju se i on izgubio u tim hodnicima naravno s smješkom.
Dok su ga upozoravali da ljudi umiru čekajući inkluzivni dodatak, on je i dalje govorio da je “sve u redu”. Dok su mu udruge slale vapaje, on je i dalje govorio da je “sve u redu”. Dok su rokovi pucali, sustav se urušavao, a građani tonuli u birokratsku močvaru, on je i dalje govorio da je “sve u redu”. Jer kad ministar kaže da je sve u redu, onda valjda jest — barem u njegovoj verziji stvarnosti, onoj u kojoj se problemi rješavaju osmijehom, a ne radom.
I kao bezbroj svojih prethodnika — ministara “Ništa se ne može, ministara “Nismo predvidjeli sredstva”, ministara “Radimo na tome”, ministara “Uskoro će”, ministara “Nismo nadležni” — i on je završio u istom labirintu pravilnika, dopisa, podpravilnika i podpodpravilnika. Završio je kao papirnato plišana roda, samo on u Saboru a roda bez empatije kljuna i noge na reciklažnom dvorištu.Razlika je samo u tome što se on, za razliku od njih, cijelo vrijeme smiješio. Smiješio se dok se zapetljavao u vlastite reforme, smiješio se dok je birokracija gutala sve pred sobom, smiješio se dok su ga upozoravali da sustav ne funkcionira. Smiješak kao politička strategija, smiješak kao obrambeni mehanizam, smiješak kao jedina stvar koju je doista uspješno implementirao.
Došao je čak i u udrugu Loco Moto, kao Djed Mraz, pardon Djed Božičnjak. Naravno, s osmijehom. Jer što je bolje od Djeda Mraza? Komunjara Djed Mraz koji ne donosi poklone, nego obećanja. A obećanja su, kao i uvijek, ostala uredno zapakirana, neotvorena, netaknuta — kao ukras u vitrini političkog folklora. I sad, kad više nije ministar, postavlja se pitanje koje se samo nameće: hoće li svoju saborsku plaću čekati jednako dugo kao što osobe s najtežim invaliditetom čekaju rješenje za inkluzivni dodatak? Hoće li i on prolaziti komisije, skupljati papire, dokazivati da je živ, da postoji, da ima pravo na ono što mu pripada? Hoće li i on čekati mjesecima, godinama, desetljećima? Naravno da neće. Jer birokracija je spora samo prema onima koji je financiraju. Prema onima koji je vode ona trči.
I zato se sada smiješimo mi. Gorko, ironično, groteskno. Smiješimo se jer je sustav postao karikatura samog sebe. Smiješimo se jer je ministar koji je obećao promjene otišao, a promjene nisu ni počele. Smiješimo se jer je jedino što je ostalo od njegovog mandata — smiješak. Onaj isti koji je nosio dok je govorio da je sve u redu. Onaj isti koji je ostao visjeti u zraku kad je otišao. Onaj isti koji je postao simbol politike koja se smije dok ljudi čekaju, pate i nestaju u birokratskim redovima. Smiješak kao epitaf jedne funkcije. Smiješak kao jedina reforma koja je doista provedena. Smiješak kao podsjetnik da je u ovoj zemlji lakše izgubiti ministra nego dobiti inkluzivni dodatak. Oni koji čekaju rješenja čekat će još , ali bez smiješka.
Fotografija: fb.
