Postoje gradovi koji vole govoriti o inkluziji kao i u našem gradu. Postoje strategije, deklaracije, planovi i svečani govori u kojima se naglašava kako su svi građani jednaki i kako nitko ne smije biti isključen.Slavonski Brod napreduje, da li dovoljno brz puževa brzina? Papiri su uredno napisani, fotografije s konferencija su lijepe, a riječi poput “jednakost”, “inkluzija” i “dostojanstvo”, ” darivanje”…,redovito se ponavljaju. Na papiru sve izgleda gradsko gotovo savršeno. Problem je samo što život ne funkcionira na papiru, ali ni u samohvali u virtualnom svijetu.
U stvarnosti, mnoge osobe s invaliditetom dobro znaju koliko su te velike riječi često šuplje, a obečanja uvijek vode do pitanja ” Živimo li u istom gradu i na planetu?” Grad / država/selo koji se vole predstavljati kao moderani i otvoreni znaju postati vrlo zatvoreni kada treba riješiti konkretan problem, a to već znamo. Kada osoba s invaliditetom pokušava dobiti informaciju, ostvariti pravo ili jednostavno ući u neku instituciju, često nailazi na zid šutnje, birokracije ili potpunog nerazumijevanja uz paretični osmjeh. Obično naslikavanja budu pro forme s jednima te istima. Osobe s invaliditetom vide napredak, ali i dalje smo u kutu ovog grada koji nitko ni ne gleda, osim nas ali sve više zna da smo tu i tu grrad radi napredak ne dovoljan,ali postojan.. Mnogi gradovi isplačuju Uskrsnice, bar možemo kopirati ako ništa drugo( link). Nije toliko ni skupo, a našima sugrađanima s najtežim oblicima invaliditeta to bi puno značilo, ali iz godine u godinu ne rješava se nikako drugaćije osim parcijalno, bet potpunog rješenja koje nije ni skupo. Ako drugi mogu, mi ne, bar prepisati i ništa više.
Paradoks je gotovo komičan. Govori se o jednakim mogućnostima, ali su ulazi u mnoge zgrade još uvijek nedostupni. Govori se o komunikaciji s građanima, ali građani koji trebaju prilagođenu komunikaciju često ostaju bez ikakvog odgovora. Govori se o brizi za sve, ali u praksi ispada da su “svi” zapravo samo oni koji se mogu uklopiti u sustav kakav već postoji. Pristup je zakonsko pravo, koje ne konzumiraju svi jednako. Mnogi najugroženiji ni nemaju pristup što sbog suludosti državne politike, što zbog suludosti lokalne politike.
Sustav, naravno, uvijek ima objašnjenje. Nema sredstava, nema vremena, treba izraditi studiju, treba osnovati radnu skupinu, treba još malo analizirati situaciju. U međuvremenu godine prolaze, a problemi ostaju isti. Administracija je spora, ali je zato vrlo učinkovita u jednoj stvari pronalaženju razloga zašto se nešto ne može napraviti. Koliko ljudi su dočekali rješenja za inkluzivni ispod zemlje? Kolikima je smanjen inkluzuvni valjda im je narasla nova ruka ili noga, karcinom pobjegao…. Koliki čekaju u hodnicima koje stvaraju lokalni i državni kvazimudani i drndaroši po krinkom opčeg dobra.
Ironija je u tome što osobe s invaliditetom ne traže luksuz niti posebne privilegije. Traže ono što bi trebalo biti normalno u svakom društvu koje se smatra civiliziranim: pristup informacijama, pristup institucijama i pristup pravu koje već postoji u zakonima. Međutim, ponekad se čini da je put do tog prava duži i teži nego bilo koja fizička prepreka.
Naravno, kada dođu izbori ili javne manifestacije, odjednom se svi sjete inkluzije. Tada se organiziraju paneli, tribine i okrugli/ četvrtasti stolovi na kojima se govori o važnosti uključivanja osoba s invaliditetom u društvo. Tada se dijele obećanja, fotografira se s predstavnicima udruga i govori o velikim planovima za budućnost.
Nakon toga se sve vraća uobičajenoj rutini. Grad nastavlja živjeti kao i prije, a osobe s invaliditetom nastavljaju svakodnevno dokazivati da postoje.
U takvom sustavu posebno su zanimljive simbolične geste kojima se vlast voli pohvaliti. Primjerice, dok mnogi gradovi građanima za Uskrs isplaćuju uskrsnice kako bi barem malo olakšali svakodnevni život, naš grad odlučio je pokazati svoju posebnu kreativnost. Umjesto novčane pomoći, građanima se simbolično daruju polupana jaja.
Možda je to zapravo savršena metafora cijelog sustava. Standard građana je napuknut, prava su napuknuta, a ponekad se čini da je i zdrav razum napuknut. Ali važno je da simbolika postoji, jer simbolika uvijek dobro izgleda u službenom priopćenju.
Grad se i dalje voli nazivati inkluzivnim. I možda to doista jest. Samo što ta inkluzija funkcionira na vrlo jednostavnom principu: svi su uključeni u priču o pravima, ali nisu svi uključeni u stvarni život grada.
Zašto je to tako, vjerojatno znaju samo oni koji o svemu odlučuju iza vrata svojih ureda. Ureda koji su, ironično, često još uvijek nedostupni onima o čijim se pravima unutra raspravlja.
