Slavonski Brod je grad Đure Đakovića koji se i dalje voli zvati radničkim, i to ne bez razloga. U njegovim tvrtkama, obrtima i proizvodnim halama radi oko trinaest tisuća ljudi koji svakodnevno stvaraju konkretnu vrijednost — proizvode, izvoze, zarađuju i pune proračun. Đuro Đaković je i najveća industrijska zona koju ijedan grad ima u Hrvatskoj. Imamo mi još par tih zona, ali svi znamo za Đuru Đkovića. To je onaj Brod koji ustaje rano, zna koliko košta sat rada i ne pita previše kome predati zahtjev, nego kako završiti posao. Onaj grad koji je išao ujutro u kolonama pješke preko sad raspaduječeg pješačkog mosta na i s posla. Danas se ujutro više ne čuje žamor ljudi dok idu na posao. Čuje se cvrkut ptica, koje podnose zagađenost našeg zraka.
Ali postoji i drugi Brod. Onaj koji ne proizvodi robu, nego obrasce. Ne izvozi proizvode, nego pravilnike. I ne mjeri učinak u tonama ili eurima, nego u broju zaprimljenih i riješenih predmeta, uz mogućnost produženja roka. Kao i dužinu svojih birokratskih hodnika. Nego da se vratimo emiriji zvanoj brojevi.
Realno i javno
Kada se u račun uključi sve :gradska uprava, škole, vrtići, bolnica, dom zdravlja, županija, policija, sudovi, porezna uprava, zavodi, centri za socijalnu skrb i sve one institucije koje imaju službeni pečat i radno vrijeme — dolazimo do procjene da u javnom sektoru u Slavonskom Brodu radi između četiri i pol i šest tisuća ljudi. To više nije mali sustav. To je ozbiljna paralelna ekonomija, samo s drugačijim pravilima igre.
U taj broj ulaze i ljudi zaposleni u ustanovama poput Fina, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Hrvatski zavod za zapošljavanje — institucijama koje su toliko prisutne u životu građana da ih čovjek počne doživljavati kao prirodne pojave, poput vremena ili peludi. Tu je i Centar za socijalnu skrb Slavonski Brod, koji podsjeća da sustav nije samo administracija, nego i nužna društvena mreža.
Posebna kategorija su komunalna poduzeća — vodovod, komunalac, plinara — koja formalno posluju kao tvrtke, ali u stvarnosti funkcioniraju kao produžena ruka javnog sustava. Oni zapošljavaju stotine ljudi i nalaze se negdje između tržišta i javnog interesa, u prostoru gdje se računi plaćaju redovito, ali logika nije uvijek tržišna.
Kad se sve zbroji, omjer izgleda otprilike ovako: na svaka dva do tri radnika u realnom sektoru dolazi jedan u javnom. To nije za Hrvatsku ekstrem, nije ni iznimka u europskim okvirima, ali jest dovoljno da oblikuje svakodnevni život grada.
Jer razlika između ta dva svijeta nije samo u brojkama, nego u načinu na koji funkcioniraju. U realnom sektoru posao mora završiti jer inače nema plaće. Kako dobiti posao u javnom sektoru? Znamo da u javnom sektoru posao mora biti pravilno započet, evidentiran i, po mogućnosti, zaključen u skladu s procedurom. Rezultat je često isti nešto se napraviali put do tog rezultata može biti bitno različit. Kažu da ne treba veza za za javni sektor. To je notorna laž za koju svi znamo da treba. Naime bez iskaznice bar od vidoteke ništa. Ali u slučaju posjedovanja podobne stranačke + radni staž u stranci+čmarenje= strelovit uspon.
I tu dolazimo do teme o kojoj se rijetko govori javno, ali se često šapuće uz kavu. Zapošljavanje. U realnom sektoru kriterij je uglavnom jednostavan: znaš li raditi i možeš li donijeti vrijednost. U javnom sektoru kriteriji su, barem na papiru, jednako jasni. U praksi, međutim, mnogi će tiho dodati još jedan naveden pod č ranije u tekstu
Nitko to neće napisati u natječaju. Ne postoji rubrika “stranačka pripadnost” između radnog iskustva i poznavanja rada na računalu”. Ali postoji percepcija. A percepcija, kao i birokracija, ima čudnu sposobnost opstanka. Čmarenja nema nigdje, a znamo da ga ima svugdje.
Naravno, bilo bi nepošteno sve svesti na to. U javnom sektoru rade liječnici koji spašavaju živote, učitelji koji odgajaju generacije, vatrogasci koji ulaze tamo odakle drugi bježe. Sustav nije monolit i nije karikatura. On je složen, nužan i često podcijenjen. Problem nastaje kada se povjerenje u njega počnemo idealizirati razne političke kvazimudane i drndaroše.Tu i najmanja sumnja dobiva težinu. Naime “čmarenje” je samo po sebi oportuno i probitačno za daljnju karijeru.
Slavonski Brod tako živi između dva ritma. Jedan je brz, tržišni, ponekad surov. Drugi je sporiji, stabilniji, ali i tromiji. Jedan stvara novac, drugi ga raspoređuje. Jedan gleda kako preživjeti, drugi kako urediti pravila preživljavanja. Brojke su jasne.
I negdje između ta dva svijeta nalazi se prosječni Brođanin. On radi, čeka, predaje papire, ponovno radi i nada se da će sustav, kad dođe red na njega, funkcionirati jednako dobro kao što funkcionira kad treba naplatiti.
U konačnici, Slavonski Brod nije ni grad birokracije ni grad industrije. On je grad ravnoteže ponekad klimave .Između onih koji stvaraju i onih koji upravljaju stvorenim. A budućnost tog odnosa ovisit će o tome hoće li se više cijeniti rad ili veza, rezultat ili preporuka, znanje ili poznanstvo.
Za sada, čini se da ima mjesta za sve. Samo je pitanje tko će prvi doći do šaltera.
