Ime
Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova
što sam ga, moglo bi se reći, od rođenja imao.
Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,
kao da ga nikada nije ni bilo.
Ah, ne bih (kažem), ne dam ga,
ne bih ga rado izgubio.
Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki
neobično jednostavan trik da ga prizovem i sačuvam.
Zatvaram oči, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim
da odnekle dođe, da mi pomogne, da donese to
nekoliko glasova, slova, to nešto sada sve i ništa.
Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,
bez njega, te neznatne mare prašume, kao da počinje
život sa sjenama u mislima, s mrakom u rječniku,
rječniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,
kao da mrak tamni zoru, davnu i onu što upravo dolazi.
– O, Bože, šta to radiš, u kakvu me prazninu
Upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?
Cipele
Neka istrunu i nestanu poslije naše smrti sve naše
cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kutijama
vrećama, kontenjerima, spremištima, policama
i one izgubljene daleko od naših hladnih nogu.
Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,
iznošene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvisoke
visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i rupama
crne i bijele, različitih boja i materijala, šivane
ručno i na stroju, od kože, gume, plastike, pruća,
slame, papira, platna i različitih niti biljaka, one
kućne, vojničke, čizme, cokule, balerinke, nanule,
klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kišu, blato,
žegu, šetnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.
Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika,
stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara,
grobara, šofera, vatrogasaca i boksača, babica, gubavaca,
bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša,
jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara,
proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,
hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika,
gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara,
bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.
Neka poslije naše smrti, dakle, istrunu i nestanu s
ovog svijeta sve, baš sve, naše cipele, ma kakve da
su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka se
izgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje
sam još kanio nabaviti, ali, kao što se zna, to nikako
nije bilo moguće.
Malo straha
Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam.
Malo straha dok se budim i kanim hodati.
Malo straha dok hodam, gledam i iznenada
stanem.
Malo straha.
Kiša
Ja imam riječ kiša. Ona je česta moja riječ.
Kada ne znamo što ću, kada nitko ne zna, kada je
vedro i mračno, kažem dođi kišo, idi kišo,
dobra kišo. I ona dođe, šumi svoje lijepo š
u mojoj glavi, u lišću, po krovovima, po čitavoj
Korčuli, čak i u snu. Kolikom blagošću se Bog
ispunio njezin šum. Dok žamori, zaboravljam
što treba zaboraviti, sjetim se čega se treba
sjetiti, učini mi se da me ovdje nije bilo dugo,
možda od početka.
Male žene
Male žene žive u velikim sobama,
izlaze iz velikih kuća, hodaju prostranim
ulicama, penju se na visoke planine, a ipak
ostaju male. Ni velike ni sitne, male.
Neka sve bude kako hoće, s mnogo koraka
one će stići tamo kako su nakanile, učiniti
što žele; bilo da gledaju, misle i vole, sve će
prilagoditi svojoj mjeri, u njoj će se smjestiti
i zanjihati. Od glave do noge su za tren.
Kada se peru, do svakog dijela tijela stižu brzo,
obiđu ga i drže na okupu. Tko ih vidi ili se pak
rukuje s njima, nešto je, ne zna točno što, toplo
dobio. One su svakako dar božji Bogu, sebi, nama i
prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suviše odmakle
od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.
Ako nekada beru voće, jabuke recimo, ne mogu svaku
dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo
I paziti da se grana ne slomi.
Požar
Jedan mali požar cigarete u ustima. Jedan mali
skriveni požar u haljini. Jedan mali požar
u riječi, možda u grobu. Jedan veliki požar
na brodu usred oceana. Jedan u kojem gori
Europa. Jedan u košnici i sreći, jedan u glavi
kobre, drugi u brojevima, u kosi kraljice,
na vratima crkve. Može li se reći gori naš
rođendan? Jedan veoma mali u otrovu, jedan u
bakteriji i različitoj gamadi što sliči na
osušene suze. Jedan požar u požaru, požar
babuška. Jedan u knjizi, rukavici. Puno malih
i velikih požara što su došli iz različitih
imena. Požar Dubrovnika. Požar u kojem, kao u
snu, gori čitava zemlja. Požar kiše. Požar
kamena u vapnenici. Lijepa boja požara. Izuzetan
mir koji nastaje kada sve prođe. Požar zvani žena.
Radost svakog mjesta, pojave i vremena stišće
u sebi požar. Obasjani Heraklit, radosne bolest
i smrt koje poznaju vatru. Požar životinje i
svakog stabla, betona koji gori kao list
s pjesmom na sebi. Požar na odlagalištima smeća.
Požar ludila, ludilo požara. Požar čitavih gradova,
prašume, knjige, mrtvaca. Požari rata i budućnosti
kojima pomaže vjetar. Požar svemira. Požar
mogućeg i nemogućeg. Požar jednog čitavog dana
koji se malo odigao od tla i gori kao misao. Gore
vozila i svaka brzina. Požar odsutnih i prisutnih,
požar nerođenih, neba i međuprostora, pustoši,
nevinosti i grijeha. Požar krtičnjaka. Noć gori iz
najcrnijeg, srce gori, raj gori, i svi gore u loncu
neljubavi. Požar podvale, kraja. Nema rubnog
požara. Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,
arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg
djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno
izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.
Požar jedino zajedništvo.
Dolazi noć, ili kako se već to zove
Dolazi noć, ili kako se to već zove.
Te riječi kažeš svojim riječima.
Što ćemo, moje riječi, pitaš ih.
Ti misliš da pitaš njih, a one drže
da tebe pitaju. Tko bi tu trebao
kome odgovoriti? Dolazi noć, noć se
ne može zaustaviti. To kažeš ti njima,
to kažu one tebi. Tko kome to kaže?
Što ćemo? Pitaš ti, pitaju one.
A noć je na prozoru. Prozor je riječ.
Gdje prozor? Dolazi noć. Tvoja noć,
njihova noć. Noć koju se ne može
zaustaviti. O moje riječi, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kažu. Tko je tu koga imao?
O čemu je bila riječ? Čiji su ovo
upitnici, pitaš ti, pitaju one,
pitaju upitnici. Ali to je sada
ionako svejedno, i tebi i njima,
Dolazi noć, noć, ili kako se to već
zove. Upalite svijeću, kažeš riječima,
Upali svijeću, kažu one tebi.
A gdje je svijeća, pitaš ti njih.
Gdje je svjeća, pitaju one tebe.
Gdje je svijeća, pitate zajedno.
Nomad onomad
Bio sam nomad onomad. Sad više nisam nomad.
Sada sam samo onomad. Šta ću s tim onomad
kad više nisam nomad? Bili smo zajedno jednom
u drugom. Jedno prošlo, drugo prošlo, ništa
došlo. Zbog zvučnog rodbinstva, susreta,
sastanaka i rastanaka, zbrka u mojoj jednosmjernoj
glavi. Jedno dijete ne zna što će.
Ne htijući ih izgubiti, potajno se igra s
njihovim zvukom, smislom i besmislom: o, nomad
onomad, onomad nomad, onomad, onomad, nomad,
nomad, a sada, nekad i nikad su bez zaključka,
naputka, bilo kakve sreće i nesreće, malo kao
laku noć.
Jutro
Jutro je, 10 i 30. Na rivi mlađi muškarac
i mlađa žena, s aparatima na prsima,
fotografiraju istovremeno jedno i drugo.
Kao u snu, ne znamo što se dogodilo.
Je li to časovit erotski čin
ili su se jednostavno i brzo ubili
i sada već prave brze korake u smrti?
Četvrtak
Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviella, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kad uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
dosada, to smo se dogovorili.
Svejedno
Kad sam bio mlad, i bio pjesnik, mogao sam
bez nelagode govoriti ja sam ovo, ja sam ono,
ja sam zvijezda, ja sam pauk, ja sam dno,
mogao sam redati riječi i biti bilo što, sve.
Sada čitavo jutro listam rječnik, za jedno ja sam
tražim riječ, važnu i prevažnu za mene, za bilo što,
i ne nalazim je; u meni se vrti nešto prazno, pusto
odsvud. Jesam li ja napustio obilje, je li ono napustilo
mene ili smo se napustili? Tko će znati.
Zelenilo odlazi i ne vraća se. Sve je ionako svejedno.
Ja sam svejedno.
Kad me Srđan Gavrilović zamolio da napravim izbor pjesama Danijela Dragojevića bio sam u nedoumici što učiniti, premda dobro poznajem Dragojevićev opus, ne jednom sam pročitao sve njegove knjige. I kad sam pristao, znao sam da činim nešto što ima smisla, a i besmisla. Moje je mišljenje, a i neka saznanja su mi takva, da je taj opus već pomno izabran, da je svaka ta knjiga prošla temeljitu, ozbiljnu i strogu selekciju samog autora, možda i pokojeg njegova prijatelja. Našao sam se u divnom, nebranjenom prostoru larpurlartizma, izabirem iz već izabranog, činim to najviše zbog mladih čitatelja, te onih kojima domaće knjižnice nisu dostupne za posudbu Danijelovih knjiga. Ove pjesme izabrane su iz Dragojevićeve dvije posljednje knjige, Negdje i Kasno ljeto. Uz njih prilažem i jedan svoj svježi tekst nastao kao ideja i pravilo jednog (mogućeg) događaja.
Zlato
Idem po kućama i pljačkam starce, uzimam njihovo zlato iz ladica, čupam stranice iz njihovih knjiga i zavirujem u tegle s potrošenim olovkama. Prebirem po njihovoj vitrini s medaljama, posebno sam sklon sitnim skulpturama s urezanim imenom književne nagrade, kolajnama od žitkog metala u velikim plavim plišanim kutijama. Dolazim na vrata i uvučem se kao inkasator, tražim brojilo plina ili struje, popijem kavu koju mi ponude, ponudim se da prenesem fotelju bliže prozoru.
I tako.
Došao sam ovdje da uzmem vaše zlato, govorim starijem čovjeku s plavim očima. Uvrijedit ću se ako to činite po prvi put, ako me već niste nebrojeno puta okrali i mojom krvi nahranili tlak u svojim riječima. Ako se niste zagledali u moja brda ili jeli moje jabuke, što doista činite ovdje? pita me. Pusti gospodina, govori njegova žena iz susjedne sobe, listajući novine na kojima guli luk. Ali gospodin ne želi biti pušten, odgovara stariji čovjek s plavim očima, on je došao da me opljačka, da uzme zlato i da ga povedem dolje, do radionice u kojoj sve pretvaramo, u kojoj kuckamo i topimo zlatne slike u zlatnim okvirima, pune neprežaljenog očaja. Hoćete li pita me, hoćete li me krasti trajno i u svim prilikama, uzimati i kao ukras i kao žlicu za med, iglu za jata šarenih balona koja će vas u nekom trenutku nadlijetati? Kod koga ste sve bili, komu ste što ukrali, hajde, pokažite mi bilježnicu, ja ću vama svoje zlatne ogrebotine!
Ivica Prtenjača
Hvala ti na svemu dobri čovječe i počivaj u miru. Sbpozitivno pridružuje se izrazima sućuti obitelji i prijateljima. Zbogom Danijele.
