U Hrvatskoj 2026. čovjek živi u nekoj čudnoj mješavini stvarnosti, satire i znanstvene fantastike, kao da je netko spojio dokumentarac o migracijama, političku emisiju, epizodu Zvjezdanih staza/ Malog mista/Glembajevih i ljubavnu priču o krepalim i napuštenim rodama , pa sve to pustio da se vrti na lokalnoj televiziji ili radiju s lošim signalom i dodao i sve ludosti ratova i suludosti na ovom svijetu projiciranih iz politike.
U takvom programu čovjek se osjeća kao useljenik u vlastitoj državi, kao da je slučajno sletio na pogrešan peron, a vlakovi ionako voze samo u jednom smjeru prema van ili doslovno u ništa s kašnjenem po par sati. Useljenici iz Nepala, Indije, Filipina i Nigerije dolaze jer Hrvatska nudi posao i nadu, ali ne nužno i pripadnost ili spoznaju gdje se spomenuti ljudi nalaze.. Hrvati odlaze jer Hrvatska nudi pripadnost, ali ne nužno i život, pa i sami doživljavamo demografsku katastofu. I tako se na istom autobusnom kolodvoru, a imamo ih dva križaju oni koji dolaze i oni koji odlaze, a između njih stoji čovjek koji je ostao i pita se je li on tu doma ili je samo zaboravio otići, a možda je i peron. koji nešto čeka.
Svi zajedno plutaju u južnim tokovima beznađa i utopije, kao da ih nosi neka velika rijeka koja ne zna kamo ide, ali je sigurna da ne ide prema boljem. U takvom društvu rode su postale najpouzdaniji komentatori stvarnosti. Klepetan i Malena više nisu samo priča o vjernosti, nego metafora za nas. Klepetan je onaj koji se vraćao iz Njemačke, Irske ili Austrije, ali samo na godišnji, da vidi je li gnijezdo još na dimnjaku. Malena je Hrvatska – čeka, vjeruje, nada se, ali stoji na jednoj nozi i s krilom koje nikad nije do kraja zacijelilo. A kad se Klepetan vrati, shvati da je gnijezdo sada hostel za radnike iz Bangladeša, a dimnjak kulturno dobro koje se ne smije dirati bez tri dozvole i jedne stranačke iskaznice. Oboje su uginuli, a papirnato plišana maketa rode gdje god se stavi plaši preostale domorodce ili ti Brođane. U međuvremenu, domaći ljudi sve više nalikuju Borgovima. Ne zato što su tehnološki napredni, nego zato što se od njih očekuje da se asimiliraju u kolektivnu svijest koja ne trpi odstupanja. Budi svoj, ali ne previše. Misli, ali ne preglasno. Prilagodi se, ali ne toliko da se primijeti. Ako već moraš biti čovjek, budi čovjek po mjeri sustava – tih, poslušan i spreman na povremeno „ćmariti se“ kako bi preživio. U zemlji u kojoj je jedna iskaznica odgovarujeće partije dovoljna da postaneš „netko“, a deset iskaznica da postaneš „svačiji“, čovjek se osjeća kao da je stalno na rubu asimilacije, ali nikad dovoljno asimiliran da bi mu bilo lakše. Stavovi su postali prostitutke muške ili ženske bez roda spola i pripadnosti. Pripadaš onome tko da više, ako ne igraš tako postaješ opet nečiji, nemaš pojma, ali budeš svrstan i ako ostaneš svoj. Tik Tok te oblikuje do zombi zatupljenosti. Ne razmišljaš nego postaješ ovca koja ide kamo ide i stado, ali pastir ide za drugim stadom jer se on “čmari” onima koji ne žive u našoj domovini.
Evolucija je, čini se, u Hrvatskoj krenula obilaznicom. Fosili nam govore da je Homo sapiens ili ti čovjek stigao do ovih prostora prije gotovo 200 tisuća godina, ali kad pogledaš kako se društvo ponaša, čini se kao da je Krapinski pračovjek bio samo turist bez boravišne pristojbe koji je slučajno zalutao i otišao dalje jer je shvatio da će se ovdje čekati još nekoliko tisuća godina na normalnost koju nebi dočekao. Danas čovjek u Hrvatskoj živi između fosila prošlosti i fantazija budućnosti, između Malene koja čeka s onostrane strane i Borgova koji asimiliraju, između useljenika koji traže šansu i iseljenika koji su je izgubili. U takvom svijetu biti čovjek znači biti sve to istovremeno: Klepetan je bio simbol koji se vraća, Malena koja ostaje, useljenik koji traži svoje mjesto trenutno u nekom kružnom toku iBorg koji se opire asimilaciji, fosil koji pamti i pojedinac koji se nada. Čovjek je ovdje biće koje se stalno pita gdje je dom, tko ga vodi i zašto se sve oko njega vrti u krug kao da je netko zaboravio pritisnuti pokretanje. I možda je jedini način da ostaneš čovjek u Hrvatskoj taj da ne pristaneš na to da budeš samo dio kolektiva, samo broj, samo krvno zrno, samo glas, samo statistika. Možda je dovoljno da ostaneš netko tko još uvijek pita: kako se uopće ostaje čovjek u zemlji u kojoj rode imaju jasniji migracijski plan od ljudi.
