“Kraj posebnog razdoblja”
Mnogi korisnici gašenje Blog.hr-a doživljavaju kao konačan i bolan prekid. “I do mene su doprli glasi, Bože dragi, da se spremaš ugasiti svitlo i nestati u ropotarnici povijesti. Svojevoljno i svjesno se eutanazirati. Spaliti sve riječi i godine, sve pjesme i osmijehe, sva veselja i radosti, sve tragove života svoga. I tek tako skončati u dimu i pepelu. I uzalud se pitam, zašto i zar baš mora tako?”, piše jedan korisnik.
Drugi dodaje kako ovo nije samo tehnička promjena, “nego kraj jednog posebnog razdoblja. Na ovom mjestu smo pisali, dijelili misli, radost, tuge i male komadiće svog života”. Dojam iznenadnog kraja sažet je u komentaru: “Ne može vas čovjek ni malo ostaviti same, a da pri povratku ne naiđe na neku apokalipsu…”.
Blogeri se prisjećaju i svojih početaka te važnosti koju je platforma imala u njihovim životima. “Početkom 2008. godine pokucala sam na vrata bloga. Nečujno, pomalo nesigurno, ali s dubokom potrebom da negdje ostavim tragove svojih dana i noći. Došla sam pisati priče svog života – da ih ukradem zaboravu”, navodi jedna korisnica.
Tekst se nastavlja ispod oglas
Drugi ističu kako su na platformi stekli i praktična znanja: “Blog nam je pružio mnoge lijepe trenutke. Puno smo naučili o HTML-u i CSS-u. Bilo je više lijepih trenutaka nego onih ružnih. Zahvaljujući blogu ja sam zavolio pisanje, koje nikada nisam volio u školi”. Nostalgično se prisjećaju “dobrih starih vremena”, opisujući platformu kao “hranu za misli”, “visokooktansko intelektualno gorivo” i “gnijezdo dobre riječi”.
“Stalna je samo promjena”
Osim kao mjesto za pisanje, Blog.hr je mnogima bio i prostor za stvaranje zajednice i prijateljstava. “Za sve ove godine, shvatio sam da je tu bilo i doktora, novinara, glazbenika, ljudi različitih profila, manje ili više poznatih, koji su se skrivali iza nekih drugih imena i naziva. Svi su imali svoje razloge zašto su tu i zašto pišu”, objašnjava jedan bloger. Mnogi ističu da su im poznanstva s bloga obogatila život.
“Donijelo mi je to moje bloganje u život mnoge drage ljude s kojima sam još u kontaktu, a s onima s kojima više nisam, uvijek kad ih sretnem, osjetim toplinu pri duši”, piše jedna korisnica. U tom duhu, mnogi se opraštaju od cijele zajednice: “Hoćemo li se ponovo susresti negdje u ovom virtualnom svijetu, ne možemo biti sigurni i nije posebno važno. Osobno mi je samo važno da vas sve, ali baš sve blogere koje sam pratila i koje nisam, na kraju ovog našeg dugogodišnjeg virtualnog putovanja pozdravim i zaželim svako dobro”.
U oproštajnim porukama prevladavaju riječi zahvale i dobre želje. “Hvala svima koji su došli na moj blog. Hvala svima koji su me nesebično učili pisanju. Svima želim zdravlje, sreću i uspjeh u onome što rade”, poručuje jedna autorica.
Neki prihvaćaju kraj s razumijevanjem: “Vijest nije dobra, ali je treba primiti s razumijevanjem. Treba znati reći: DOSTA! Trebamo prihvatiti da je vrijeme učinilo svoje”. Poruke su često kratke i dirljive, poput “Bilo je lijepo dok je trajalo… hvala svima na posjetama, lijepim komentarima i druženju”. Cijelu situaciju možda najbolje sažima filozofska misao jednog korisnika: “Stalna je samo promjena. Život je kretanje. Stagnacija zapravo ne postoji”
/index.hr
