Kad sam odlučio krenuti uz Savu, plan je bio jednostavan: malo hodanja, malo gledanja vode i eventualno pokoja ribarska priča. Nisam ni slutio da ću završiti brojeći mostove, slušajući stare pjesme o rijeci i tražeći najbolji put do ćevapa s druge strane granice.
Sava je duga oko 990 kilometara i jedna je od najdužih rijeka u ovom dijelu Europe. Izvire u Sloveniji, kod Zelenca, a zatim se polako probija kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju prije nego što se ulije u Dunav u Beogradu. Ono što je zanimljivo jest da je velik dio njezina toka zapravo prirodan i još uvijek neukroćen, pa uz obalu često izgledate kao da ste daleko od gradova i cesta.
Uz Savu vrlo brzo primijetite jednu stvar: mostovi su ovdje gotovo jednako važni kao i sama rijeka. Samo u Zagrebu ima ih više od deset, a kako idete nizvodno prema Slavoniji, mostovi postaju i svojevrsne male međunarodne kapije.
Duž granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine postoji oko desetak cestovnih prijelaza, a nekoliko njih prelazi upravo preko Save. Mostovi kod Slavonskog Broda i Broda, Županje i Orašja, Brčkog i Gunje ili Svilaja svakodnevno spajaju dvije obale i dvije države. Službeno služe prometu, ali lokalci znaju još jednu njihovu funkciju: prelazak po dobre ćevape.
Jedna od čestih scena uz Savu ide ovako:
„Idemo samo do mosta, malo prošetati.“
Sat kasnije već sjedite u čaršiji s tanjurom ćevapa i pokušavate objasniti kako je sve počelo kao obična šetnja.
Ali mostovi i roštilj nisu jedine zanimljivosti ove rijeke.
Na Savi se mogu vidjeti i ogromne riječne teglenice, neke duge i do 100 metara, koje polako klize niz vodu noseći žito, pijesak ili druge terete. Kad prolaze, voda se lagano uzburka, a obala na trenutak oživi.
Ponekad možete vidjeti i riječne otoke koji se stalno mijenjaju. Zovu se ade ili sprudovi, a nastaju od pijeska koji rijeka nanosi. Jedne godine ih ima, druge ih voda jednostavno odnese dalje nizvodno.
Još jedna neobična stvar na Savi su dabrovi. Oni su prije mnogo godina gotovo nestali iz ovog područja, ali su ponovno vraćeni u prirodu i danas ih se može primijetiti uz tiše dijelove rijeke. Ako imate sreće i dovoljno strpljenja, možda ugledate tragove njihovih zuba na oborenim stablima uz obalu. Nisam vidio ni jednog, ali neki jesu.
Uz rijeku je uvijek bilo i pjesama. Jedna od najpoznatijih je „Sava tiho teče“, stara pjesma koja opisuje upravo ono što svi primijete kad sjednu uz obalu – da rijeka ide svojim tempom, bez žurbe, dok ljudi uz nju dolaze i odlaze.
A ljudi uz Savu su posebna priča. Ribari koji satima čekaju ulov i pričaju legendarne priče o „ribi od petnaest kila“. Biciklisti koji voze nasipom kao da su na utrci, iako ih najčešće čeka samo kava u sljedećem selu. I šetači koji se zaustave na mostu, pogledaju niz rijeku i na trenutak zaborave na sve drugo.
Kad navečer sjednete na obalu, sve se nekako smiri. Voda prolazi sporo, svjetla mostova se pale, a negdje u daljini čuje se promet ili glasovi s druge strane rijeke.
Tada shvatite da Sava nije samo rijeka na karti. Ona je niz malih priča: mostovi koji spajaju gradove, sprudovi koji se pojavljuju i nestaju, stare pjesme koje ljudi i dalje pjevaju – i neizbježna putovanja preko granice koja gotovo uvijek završavaju uz dobar roštilj.
/ čitatelj/
