Nekad je to bilo mjesto gdje su generacije Brođana učile plivati, ljubile se po prvi put i hvatale signale mobitela s najviše stijene. Odmaralište na Korčuli, s borovom šumom koja je bila više od hlada – bila je simbol jednog boljeg vremena. I taman kad pomislite da je ova sezona donijela dovoljno šokova ,dođe nam video koji bi bez problema završio u rubrici “Vjerovali ili ne”, da nije tužan i… masakr borova s motornom pilom.
Na snimci: bor. Visok, zdrav, gord. A onda – “krč!” – ruši se, ali ne samo on. U svom padu nosi i jednu od onih čuvenih kućica u kojima su Brođani ljetovali desetljećima. Kućica nestaje kao kulisa iz loše sapunice – samo što ovo nije televizija, nego realnost u režiji onih koji, čini se, ne razlikuju topolu od borove iglice.
Borovi, da podsjetimo, nisu šparoge. Ne ni tikve. Da narasteš metar-dva, treba ti desetljeće. Da budeš bor ispod čijeg hlada će djeca crtati, odrasli piti kavu i ljubavnici pisati poruke štapićem po pijesku – treba ti i do 100 godina
Pa zašto ih onda rušimo?
Navodno – sigurnost. Bor je prijetio da će pasti. Na koga? Kad? Zašto baš sada, i zašto baš svi? Uglavnom, logika je jasna: da spriječimo da bor jednog dana možda padne, najbolje je – posjeći ih sve. Preventiva u stilu „ako nema šume, nema ni problema“. Bravo.
No da ne ostanemo samo u šoku – hajde da budemo malo i edukativni.
Ekološki podsjetnik za one s motornom pilom:
- Zdrav bor ne sječe se, nego se njeguje. Ako baš mora – to se radi planski, uz stručnjake, a ne “na oko”.
- Stoljetna stabla imaju vrijednost – ne samo ekološku, nego i kulturnu. To je nasljeđe, kao i stara kamena kuća. Samo se ne može premjestiti.
- Sjena nije luksuz, nego sve veća potreba. Pitajte termometar u srpnju.
Ima još nas koji ćemo se buniti. Ima djece koja još crtaju borove zelenom bojicom. Ima aktivista koji znaju razliku između održavanja i devastacije. I ima ironije – jer što nam drugo preostaje?
Ako već moramo gledati kako se ruše kućice i stabla naših uspomena, neka to barem posluži kao edukacija budućim generacijama: priroda se ne uzima zdravo za gotovo. Jer kad ode – ne vraća se brzinom vašeg sljedećeg ljetovanja.
Zato, čuvajmo svaki bor. I svaki pogled kroz njegove grane. Jer jednog dana, kad umjesto bora dobijemo betonski hlad i umjesto cvrčaka zvuk klime – neće više biti mjesta za iznenađenje u rubrici vjerovali ili ne. Samo za žaljenje.
