Obrana Vukovara u Domovinskom ratu (1991.) bila je ključna za Hrvatsku jer je grad simbolizirao otpor i odlučnost hrvatskog naroda u borbi za samostalnost. Vukovar je bio prva linija obrane protiv JNA i srpskih paravojnih snaga, koje su željele osvojiti strateški važan grad i time oslabiti obranu Hrvatske. Herojska obrana Vukovara omogućila je Hrvatskoj da se reorganizira, dobije međunarodnu podršku i bolje pripremi za nastavak rata.
Važnost obrane Vukovara
Simbol otpora: Obrana Vukovara postala je simbol neuništivog duha i zajedništva hrvatskog naroda.
Strateški značaj: Zadržavanjem neprijateljskih snaga u Vukovaru omogućeno je vrijeme za jačanje obrane drugih dijelova Hrvatske
Međunarodni odjek: Brutalnost opsade i stradanje civilnog stanovništva skrenuli su pozornost međunarodne zajednice na agresiju na Hrvatsku.
Moralni učinak: Herojska obrana podigla je moral hrvatskim braniteljima diljem zemlje.
Heroji obrane Vukovara
Mnogi branitelji Vukovara ostali su zapamćeni zbog svoje hrabrosti. Nažalost o njima se premalo ući u školama, ali istinski heroji su imali ime i prezime bili oni vojnici ili civli, bez obzira na vjeru ilinacionalnost, ali zajednički im je bio san o slobodi naše domovineEvo nekih istaknutih imena:
Blago Zadro
– Legendarni zapovjednik obrane Borova naselja, poznat po nevjerojatnoj hrabrosti i vođenju obrane.
Marko Babić
– Branitelj Trpinjske ceste, zaslužan za uništenje velikog broja neprijateljskih tenkova.
Andrija Marić
– Medicinski tehničar koji je ostao uz ranjenike u najtežim uvjetima.
Damir Tomljanović Gavran
– Heroj obrane Sajmišta.
Ivan Anđelić Doktor
– Jedan od simbola obrane, istaknuo se na raznim bojištima u gradu.
Alfred Hill
– Zapovjednik obrane vukovarske bolnice i osoba koja se brinula o ranjenicima.
Ivan Kovačić Kova – Jedan od najhrabrijih branitelja, poznat po svom neumornom doprinosu obrani.
Marko Babić
Marko Babić bio je legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Borio se u bitci za Vukovar i drugim bojištima diljem Hrvatske do konačnog oslobođenja. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnoga zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.
Uništio je na Trpinjskoj cesti 14 tenkova. Organizirao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” (od čijih pripadnika nitko nije preživio) i “Pustinjski štakori”.
Nakon pogibije Blage Zadre preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom.
Nakon pada Vukovara s nekolicinom boraca probio se iz grada. Suborci kazuju kako ih se dojmilo da prema neprijatelju nije iskazivao mržnju unatoč tome što su njegovi roditelji još 14. rujna 1991. godine odvedeni iz Vukovara i ubijeni u obližnjem selu Boboti.
Babić je bio u HV-u do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem producirao je dokumentarac ”Heroji Vukovara”. Na poticaj Mladena Pavkovića, UBIUDR Podravka mu je 2012. godine dodijelila posmrtno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskog rata. Priznanje su primili članovi njegove obitelji u Vukovaru.
Umro je od posljedica moždanog udara, pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007. godine.
Jean-Michel Nicolier
Jean-Michel Nicolier rođen je u Vesoulu u Francuskoj 1966. godine. Imao je dva brata Pierrea i Paula. U Vesoulu je završio osnovnu i srednju školu. Nicolier je gledao Domovinski rat na televiziji u Francuskoj te je odlučio doći u Hrvatsku. Rekao je majci: “Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”
U srpnju 1991. godine vlakom je došao u Zagreb potpuno sam. Tamo se pridružio hrvatskim obrambenim snagama. Bio je jedan od 481 stranog dragovoljaca Domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo, a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.
Iako Francuz po nacionalnosti, potkraj kolovoza 1991. godine pristupio je Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese. S njima je kasnije, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema hrvatskim braniteljima, dragovoljno otišao braniti Vukovar.
Bio je mlad i neiskusan ratnik, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je do kraja ostao u Vukovaru. Jean-Michel se borio na vukovarskom Sajmištu gdje je ranjen 9. studenoga te je morao ostati u bolnici. Nakon pada Vukovara i ulaska Jugoslavenske narodne armije u Opću bolnicu Vukovar, unatoč potpisanom sporazumu s hrvatskom stranom kako neće ulaziti u bolnicu,[3] Nicolier je odveden zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine i pogubljen je na Ovčari.
Dragutin Berghofer – Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli kao i Sinišu Glavaševića. Nakon toga je Spasoje Petković zvani Štuka polumrtvoga Nicoliera izvukao iz mučionice logora na Ovčari i ubio metkom.
U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati prije smrti, Nicolier je u kratkom intervjuu francuskim reporterima rekao: “Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu”.
Upitan što za njega zapravo simbolizira Vukovar, odvratio je: ”Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu”.
Njegovi posmrtni ostatci još nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.
Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol
Došli su s juga Hrvatske, točnije iz alkarskog grada Sinja i branili Vukovar kao da je grad u kojem su rođeni i odrasli. Njihovi suborci kažu da su bili jedni od srčanijih boraca i da su nerijetko išli tamo gdje se mnogi nisu usudili od straha. Andrija Alčić poginuo je 4. studenoga 1991. godine, a Ivica Poljak-Sokol dva dana kasnije, 6. studenoga 1991. godine.
Mile Dedaković i Branko Borković
Mile Dedaković je najpoznatiji kao zapovjednik 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara tijekom bitke 1991. godine. Nakon što je Dedaković preuzeo zapovjedništvo sve jedinice u obrani grada preustrojene su u 204. brigadu ZNG-a u rujnu 1991. godine. U vrijeme osnivanja brigada je imala 1803 vojnika te joj je područje djelovanja bilo općina Vukovar koja je uključivala gradove Vukovar i Ilok i brojna okolna sela.
Kako su svi zapovjednici obrane dobili šifrirana imena, Dedaković je dobio ime Jastreb, a njegov zamjenik Branko Borković je dobio ime Mladi Jastreb. Dedaković je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do početka listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a brigada je prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića.
Sredinom listopada Dedaković je zadužen za organiziranje proboja prema Vukovaru, koji je u međuvremenu odsječen od ostatka Hrvatske. Iako u početku uspješan, hrvatski protunapad zaustavljen je pod pritiskom Europske zajednice. To je omogućilo jugo-srpskim snagama da ponovno zauzmu izgubljene položaje. 18. studenog 1991. Vukovar je pao u srpske ruke.
Mnogo je i onih čija imena nisu dovoljno poznata, ali su svojim životima zadužili buduće generacije. Obrana Vukovara ostaje vječna inspiracija i simbol borbe za slobodu i pravdu.
