Zločin bez kazne

 

Ima li života nakon smrti ostaje misterij, međutim, oni koji rade u hrvatskom školstvu sve češće se pitaju ima li života prije smrti; neki od njih, nažalost, doslovno.

Naša kolegica Antonija iz Slavonije; danas zaboravljen slučaj, samo broj, statistika – da pitate vrhušku sa Svetica, prilično sam siguran da je se ne sjećaju.
Molila je da joj se pomogne; sustav ju je doveo do ruba i onda gurnuo preko. Za života, od odgovornih je dobila iskreni podsmjeh; nakon smrti, lažna zgražanja i narikanja.

Kolegica iz Srednje prometne škole u Zagrebu – učenik joj je kamionskim mjenjačem razbio glavu; ne sjećam se neke naročite reakcije ni sankcija za “našeg dečka”.

banner

Profesor iz Varaždina – ustrijeljen od učenika.

Slučaj Vrgorac – otac iz Hercegovine upada u školu, demolira i školu i nastavnicu koja je odbila njegovoj kćeri zaključiti negativnu ocjenu; nakon herojskog čina mirno prelazi granicu i vraća se kući.

Kolegica Suzana iz Splita ukazivala je na nezakonitosti u radu ravnateljice – zbog slike s plastičnim pištoljem, igračkom, na vlastitom profilu, u slobodno vrijeme, van škole, dobila je otkaz. Iako je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda oslobođena ove idiotarije od optužbe, i dalje nije vraćena na posao.
Konstrukcije i konfabulacije kojima je bila izložena, od navodne uznemirenosti učenika do jednako tako navodne reakcije roditelja, blaćenje i javno sramoćenje podrazumijevaju se; prilično čest modus operandi nezanemarivog broja diviniziranih ravnatelja s post mortem mandatom.

Ministar, pogodite koji, javno poručuje kako netko tko se slika s pištoljem-igračkom zaslužuje izgon iz škole dok on sam, ministar, veterinar i pasionirani lovac (?!), kući drži lovačko oružje.

Slučaj Biograd i kolegice koje su javno progovorile o bezakonju ravnatelja Kere, koji je čak i za HDZ bio pretežak uteg pa su ga izbacili; nisam siguran jesu li kolegice vraćene na posao.

Kolega Popović, ravnateljica Zekan i slučaj Muć.
Kolegica Zrinka i ravnateljica Žana.
Slučaj “Daj 5” i iživljavanje na kolegici početnici.
Slučaj kolegice s kojom sam radio – kolegica je sahranila majku da bi joj, kad se vratila na posao, učenik osmog razreda javno, pred svima u razredu, psovao mrtvu majku i, dakako, umjesto sankcije pobrao ovacije razreda.

Slučaj “Dezinficijens” – prema pravorijeku mzo, nestašluk i razbibriga zaigrane dječice.
Slučaj kolege o kojem ovih dana bruji cijela država – umjesto da mu se pomogne, sustav ga je uništio, a ministar i ravnateljica u suglasju blate ga i ocrnjuju.

Niz slučajeva kojih sam se uspio sjetiti; gdje su svi oni nebrojeni slučajevi kojih se nisam uspio sjetiti, koji su ostali iza zatvorenih vrata učionica, obavijeni omertom tako tipičnom za mentalitet zbornice, slučajevi nasrtaja učenika, roditelja, ravnatelja, inspekcije…
Svi ti slučajevi govore samo jedno – ministarstvu koje bi trebalo biti naše mi smo samo broj, teret, balast, nužno zlo, marva koju treba upregnuti, zato, valjda i zaslužujemo veterinara na vrhu hranidbenog lanca, toksikologa koji je stvorio atmosferu toliko toksičnu da u njoj opstaju samo virusi, bakterije i individue lišene čovještva; sve ono što ima trun elementarne ljudskosti bježi glavom bez obzira.

Zamislite kolegu koji je upravo pušten iz pritvora – sam za Božić, u praznoj kući, u praznoj ljušturi nečega što je nekad bio njegov život, usred zaglušujuće tišine samoće…
Zamislite Suzanu s pravomoćnom oslobađajućom presudom i bez elementarnog ljudskog prava – prava na rad.
Zamislite to mnoštvo uništenih i razorenih ljudi, narušenog zdravlja, koji čekaju pravdu s adrese na kojoj caruje nepravda – Donje Svetice, Zagreb.
Zamislite i sve te Fuchse, Karine, Mamiće i ostale oblike života, robove svojih ega, taština i ambicija, zamislite tek tu prazninu i ništavilo u dušama onih za koje svi navedeni slučajevi nisu ljudska bića, kolege, osobe s imenom i prezimenom nego tek gnjavaža, kamenčić u cipeli, slučajevi za koje se nadaju da ih novinari neće pitati, netko tko je morao biti zgažen da bi se netko drugi preko njih uspeo stepenicu više u hijerarhiji ovog ludila u kojem životarimo.
Ili nemojte.
Jer ima Boga, ima netko tko će im suditi, ima netko tko će im ispostaviti račun za njihove postupke i platit će cijenu zla koje su počinili; platit će, u ovom životu ili onom drugom.

Dok se to ne desi, ja im želim čestit Božić i miran san, ako stvarno spavaju mirno.
Amen.

Piše: Žukov

Možda će vas zanimati

Ostavi komentar

O nama

Mi smo mala ali sposobna ekipa mladih ljudi (spremnih za dobar humor, nespremnih za crnilo svakodnevnih vijesti),  spremni promijeniti vaše mišljenje o vijestima i kako bi one trebale izgledati, nismo politički opredijeljeni a ni uhljebljeni stoga dva puta i zaključite da smo ipak svoji.

Postojimo svega nekoliko mjeseci no to ne znači da nećemo još dugo, mi ćemo se truditi da vas intrigiramo, a Vi nas samo pratite i gledajte kako možebitno rastemo.

@2024 – Dizajn i marketing  by TEHNO ADAM

-
00:00
00:00
Update Required Flash plugin
-
00:00
00:00