Brođani udišu najzagađeniji zrak u Europskoj uniji. Nije to nikakva metafora, nije ni poetska žalopojka, nego gola i bolna istina koju potvrđuje Europska agencija za okoliš. Slavonski Brod već godinama stoji na crnoj listi europskih gradova s najgorim zrakom, a prema najnovijim podacima iz 2023., među 372 europska grada Brod je — čestitamo — među deset najgorih. Najgori u Hrvatskoj, i to s tolikim prednostima da bi bio prvak da se za smog dijele medalje. Prosječna koncentracija PM2.5 čestica iznosi 26,5 mikrograma po kubičnom metru, što je dvostruko više od dopuštenog europskog maksimuma, i pet puta više od onog što Svjetska zdravstvena organizacija smatra zdravim.
Ljudi, doslovno, umiru na rate. Djeca rastu sve više uz inhalatore, stari kašlju kao da su godinama u rudniku, a zimi se grad pretvara u plinovitu komoru u kojoj se teško diše i još teže razmišlja. Ali najgore od svega — nikog, ama baš nikog tko nešto odlučuje nije briga. Godinama se prebacivala odgovornost preko Save, s hrvatske strane na bosansku, s bosanske na hrvatsku, kao da su pluća Brođana ping-pong loptice. Rafinerija u Bosanskom Brodu, iako službeno zatvorena ili „modernizirana“, i dalje magično proizvodi smrad, ali ne radi i to svi znam. Lokalni izvori zagađenja – promet, zastarjela ložišta( LJETO JE?), industrija – samo dodatno začine tu otrovnu juhu. Istina je da njima gori odlagalište otpada, a zrak koji udišemo nema granicu.
Političari se slikaju kraj pokojeg zazađenog drveta, opkoljenog betonom,, donose sulude planove, strategije, pišu izvješća u kojima se „radi na rješavanju problema“ i „intenzivira suradnja s partnerima“, dok građani doslovno udišu statistiku smrti. Jedino što se stvarno intenzivira je broj ljudi koji razvijaju kronične bolesti dišnog i krvožilnog sustava. Da nije tragično, bilo bi groteskno. Slavonski Brod je grad talaca, i to ne metaforički – taoci su svi koji žive pod ovim nebom i nemaju drugu opciju nego ga svaki dan gutati i udisati.Ponekad.pardon često ispada kao regula da još jedino tihi gospodin Peter Tot-Đerđ upozorava i sve se više pita čuje li ga tko ? Čujemo , ali nismo svi političari…
Nema volje, nema pritiska, nema političke odgovornosti. Nitko neće dati ostavku jer djeca u Brodu dišu kao da su rođena uz tvornicu kemikalija iz 80 ih ili živimo u nekoj distopiji. Nema prosvjeda, osim kad ljudi više ne mogu ni hodati. Jer kad te umori smog, umori te i borba. I dok Zagreb raspravlja o fontanama, a Bruxelles o zelenoj tranziciji, Brođani gledaju kroz prozor i pitaju se je li magla, ili je opet zrak. I znaju odgovor, ali nikad ga ne dobiju od onih koji bi im ga trebali dati. Jer za njih, Brod ne postoji. Postoje samo grafikoni. I to dok posljednji svjetionik zdravog razuma ne zgasne – pod česticama PM2.5.
