Nekad su Brođani imali svoje more. Danas imaju zaključanu ogradu, prazne mobilne kućice i političke izjave raznih kvazimudana i drndaroša koje više nitko ozbiljno ne sluša. Dok djeca iz drugih gradova ljetuju u gradskim odmaralištima, djeca iz Slavonskog Broda gledaju fotografije Korčule na internetu i slušaju priče roditelja kako se nekad ljetovalo “preko grada”. Danas se Brođani kupaju na suhom.
Priča o brodskom odmaralištu na Korčuli nije samo priča o turizmu. U Jugoslaviji to je odmaralište bilo naše Brodsko, a danas je ponajmanje naše. Korčulaje priča o nesposobnosti, političkom inatu, milijunima javnog novca i gradu koji je uspio izgubiti čak i ono što je imao desetljećima. I dok se po Slavonskom Brodu godinama pričalo kako će Korčula postati moderno gradsko odmaralište, stvarnost je danas brutalna – kompleks zjapi prazan, sudovi presuđuju protiv Grada, a građani ostaju bez svog mora. Ovim tempom rasprodaje svega pitanje čiji ćemo Jadran ostaviti našoj djeci.
Generacije Brođana odrasle su uz Korčulu. Za mnoge obitelji to nije bio luksuz nego jedina mogućnost da djeca vide more. Stare drvene kućice među borovima možda nisu bile luksuzne, ali su bile pune života. Radnici, umirovljenici, školske grupe i obitelji desetljećima su ondje stvarali uspomene. Tada nitko nije mogao ni zamisliti da će jednog dana sve završiti zaključanim vratima i inspekcijskim trakama.
Nakon raspada Ferijalnog saveza krenuo je višegodišnji kaos oko vlasništva. Sudovi, zalozi, dugovi, sporovi i prepucavanja trajali su godinama. Grad je na kraju uspio vratiti odmaralište, ali dok su trajale pravne bitke, kompleks je propadao. Kućice su trunule, instalacije se raspadale, a prostor je godinama izgledao kao scena iz napuštenog filma. Fotografije zapuštenog odmarališta bile su sramota za grad koji je tvrdio da ima “svoje more”.
Onda dolazi veliki plan obnove. Grad ulaže milijune kuna. Postavljaju se nove mobilne kućice, uređuje infrastruktura, dovodi struja, uređuju parcele. Sve se predstavlja kao povijesni preporod brodskog turizma. Građanima se obećava moderno odmaralište i povratak na Korčulu. Ljudi su vjerovali da se nakon desetljeća propadanja napokon nešto ozbiljno radi.
Ali upravo tada počinje prava katastrofa.
Dok su Brođani gledali fotografije novih kućica, pravni problemi već su bili tempirana bomba. Problem je bio jednostavan – prema prostornom planu Korčule, taj prostor više nije bio turistička zona nego zona sporta i rekreacije. Drugim riječima, kamp ondje više nije smio postojati. I tu dolazimo do pitanja koje nitko godinama nije želio jasno postaviti: kako je moguće da se ulažu milijuni javnog novca u projekt koji možda nema zakonsku osnovu?
Grad je tvrdio da je sve legalno. Kritičari su tvrdili da nije. Inspekcije su počele dolaziti. Uslijedile su prijave, sudovi i rješenja o uklanjanju mobilnih kućica. Na kraju su sudovi presudili protiv Grada. I tada cijela priča puca.
Odmaralište se zatvara.
Građani ostaju bez ljetovanja.
Milijuni ostaju zaključani iza ograde.
A Brođani ponovno ostaju bez mora.
Danas taj prostor izgleda kao simbol svega što ne funkcionira u Hrvatskoj. Nove kućice stoje prazne. Kompleks bez djece, bez turista i bez života izgleda kao napušteni kamp nakon apokalipse. Tri godine građani ne mogu koristiti ono što su desetljećima financirali kroz gradski proračun. Djeca više ne ljetuju na Korčuli. Umirovljenici više ne mogu na povoljno ljetovanje. Obitelji koje su nekad odlazile “preko grada” danas plaćaju apartmane koje si jedva mogu priuštiti.
A politika? Politika se i dalje svađa.
Jedni tvrde da je sve posljedica administrativnih problema i političkih prijava. Drugi tvrde da je riječ o nezakonitoj gradnji i bacanju javnog novca. Gradonačelnik govori da se od projekta neće odustati. Protivnici govore da je cijela priča od početka bila osuđena na propast. U međuvremenu vrijeme prolazi, a odmaralište propada.
I možda je upravo to najtužnije u cijeloj priči.
Korčula nije samo zemljište, kamp ili nekoliko kućica uz more. To je komad identiteta generacija Brođana. To je mjesto na kojem su djeca prvi put vidjela more, gdje su nastajale ljetne ljubavi i uspomene koje su trajale cijeli život. Danas je sve to pretvoreno u politički i pravni ruševni projekt.
Dok drugi gradovi razvijaju svoju obalu i pune turističke kapacitete, Slavonski Brod već treću godinu gleda svoje more kroz zaključanu ogradu.
I zato danas među Brođanima kruži jedna rečenica koja najbolje opisuje cijelu tragediju:
“Imamo more. Samo ne možemo do njega.”
Fotografija:FB.
