Postoje mjesta koja ne stanu na razglednicu. Brođani su desetlječima išli na Korčulu. Kamp koji smo obožavali, fotografirali očigledno otišao je u aorist koji ostaje živ u sjećanjima Brođana bez konačnog nekrologa političkoj gluposti, zadrdtosti ili ćemu sve ne
Nekadašnja odmarališta Brodske radničke klase možete ih fotografirati iz drona, uljepšati filtrima, prodati ih nekoj povijesnoj turističkoj brošuri, ali ono najvažnije neće stati u kadar. Jer mjesta ne čine borovi, more i kamen. Čine ih ljudi. Njihov smijeh, galama djece, miris paštete na kruhu, partija bele ili šaha pod borom i ona stara rečenica: “Vidimo se dogodine.”
Tako je nekada bilo u Saldunu.
Za mnoge Brođane to nije bio tek komad obale pokraj Trogira. Bio je nastavak doma. More koje nije bilo tuđe. Ljeto koje nije počinjalo kad kalendar kaže, nego kad bi autobus ispred Đure Đakovića krenuo prema Dalmaciji. Za Trogirane jedno od najljepših kupališta tik do Trogirskog brodogradilišta.
Nije bilo važno što sobe zgradice hotela nisu imale zvjezdice. Nitko ih nije ni brojao. Zvijezde su bile iznad nas.
Djeca su odrastala na istim stijenama. Roditelji su svake godine zauzimali isti stol. Susjedi iz Broda postajali su susjedi i na moru. Nastajala su prijateljstva koja su trajala desetljećima i još traju. Ljubavi koje su završavale svadbama. Kumstva koja su počinjala na plaži.Danas od toga nema gotovo ništa. Došla je naša slobodna i jedina Hrvatska. Odmaralište je prvo prodano, pa sevastirano i onda srušeno .
Ostala je uspomena.
I poneka požutjela fotografija.
Kad čovjek danas prođe Saldunom, teško će pronaći tragove jednog vremena u kojem je radničko odmaralište bilo puno više od turističkog smještaja. Bio je to dokaz da se vjerovalo kako radnik ima pravo na odmor. Da ljeto nije privilegij nego dio normalnog života. Danas samo za apatman ili ti zidove treba izdvojiti 100 ak EU dan. Pitamo se zašto je sve manje Hrvata na neupitno najljepšem moru na svijetu
Možda smo tada imali manje novca ili smo bili manje opterečeni materijalnim.
Ali smo imali više zajedništva.
Danas imamo apartmane koji niču brže nego borovi. Imamo bazene, jacuzzije, pametne brave i digitalne prijave gostiju. Imamo aplikacije koje računaju popunjenost do zadnjeg kreveta.
Ali nekako imamo sve manje mjesta na kojima ljudi ostaju ljudi.
Na Čiovu se posljednjih godina gradi gotovo bez predaha. Dizalice su postale dio krajolika jednako kao čempresi., agave i ostale biljke koje se povlaće pred betonom kapitalizma i brze zarade. Svaka slobodna parcela dobila je svoju računicu, svoju kvadraturu i svoju cijenu. More je ostalo isto, ali pogled prema njemu sve češće prolazi između novih zidova. Toliko da se more sve teže vidi.
Istodobno Grad Trogir već nekoliko godina u svojim razvojnim dokumentima planira uređenje plaže Đuro Đaković, što pokazuje da prostor nekadašnjeg radničkog odmarališta nije zaboravljen, nego se pokušava uključiti u suvremeni javni prostor.
To je dobro. Svako ulaganje u javni prostor vrijedi.Ali ni najljepše uređena šetnica ne može vratiti ono što je nestalo kada su nestale zajednice koje su taj prostor živjele.Jer nije problem što se uređuje.Problem je što se često zaboravlja i negira zašto je nešto uopće postojalo.
Generacije radnika Đure Đakovića nisu ondje dolazile zbog luksuza.
Dolazile su zbog dostojanstva i zasluženog godišnjeg odora. Odlaze li danas radnici Đure Đakovića na more, mogu li to financijski podnjeti? Jedno pitanje vuće drugo.Nakon cijele godine provedene u halama, uz buku strojeva, zavarivanje, čelik i znoj, more nije bilo nagrada. Bilo je zasluženi predah.
Danas više nema ni one Đure kakvu pamtimo.
Postojala su i pravila: ” Svako ljeto pravac Trogir, odmaralište ĐĐ. Nekad vlakom, nekad autom. Dnevna rutina: ustajanje, doručak, kupanje, oko 11 sati mi klinci smo išli do kuhinje gdje bi dobili po šnitu kruha s marmeladom. Onda opet kupanje, ručak pa kupanje. Oko 18 povratak u sobu, tuširanje. Zatim večera i pravac grad u šetnju, na sladoled i sl. “
Tvornica postoji, ljudi rade, proizvodi se i dalje izvoze u svijet, ali ona golema zajednica koja je oblikovala cijeli jedan grad odavno je drukčija. Promijenilo se gospodarstvo, promijenila se država, promijenio se način života.
To su činjenice. Vrijeme ne možemo nikako vratiti.
Ali možemo odlučiti što ćemo pamtiti. Jer grad koji zaboravi svoje radnike prije ili kasnije zaboravi i sebe. Brod nije nastao zbog trgovačkih centara. Slavonski Brod ovakav kakav poznajemo stvoren je mukotrpnim radom Brođana po halama tuzemstv, ali inozemstva. Đuro je bio i ostao naš brand. Šibenik, Našice, Darda, Vukovar, Našice i još mnogo mjesta imaju ulicu Đure Đakovića. Zamislite Slavonski Brod je nema. Rodna kuća poznatog radničkog vođe Đure Đakovića u Brodskom Varošu potpuno se urušila 2017. godine zbog starosti i zapuštenosti. Grad Slavonski Brod započeo je rekonstrukciju i djelomične radove, no projekt obnove i stvaranja spomen-parka još uvijek nije u potpunosti završen niti otvoren zbog nedostatka novca. Imamo li stida bez obzira koliki i čiji bili politički kvazimudani i drndaši. Đuro je bio naš čovjek jedan od nas. Brođanin.
I zato priča o Saldunu nije priča o jednoj zgradi, niti o jednom komadu obale. To je priča o vremenu u kojem su ljudi osjećali da pripadaju nečemu većem od sebe, vremenu u kojem su zajedništvo, susreti i povratci imali veću vrijednost od udobnosti i luksuza. Možda je upravo to ono što danas najviše nedostaje – ne odmaralište, ne sobe ni menza, nego osjećaj da negdje postoji mjesto na koje se iz godine u godinu vraćaš među svoje. Turizam će se i dalje razvijati, gradit će se novi apartmani i dolazit će novi gosti, i to je sasvim prirodno. No bilo bi dobro da između novih fasada, investicija i brojki ostane mjesta i za sjećanje. Jer gradovi i obale koji izgube svoje pamćenje vrlo brzo postanu tek lijepe kulise, a kulise, koliko god bile dojmljive, nikada ne mogu postati dom.
