Kažu da je svako vrijeme imalo svoju ovisnost. Naše je izabralo ekran. Ne traži mnogo – tek da ga pogledamo još jednom. I još jednom. Pa još jednom. Tako prolaze sati, a da ih gotovo i ne primijetimo. Vrijeme više ne mjerimo satom nego postotkom baterije.
Dan započinjemo provjerom obavijesti, a završavamo beskonačnim pomicanjem sadržaja po zaslonu. Između ta dva trenutka stane čitav jedan život koji često prođe pokraj nas. Gledamo svijet kroz ekran uvjereni da smo bliže ljudima nego ikada, a zapravo sve rjeđe nalazimo vremena za razgovor bez prekidanja, za pogled koji traje dulje od nekoliko sekundi i za tišinu koja ne izaziva nelagodu.
Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona je ogledalo naših navika. Problem nastaje onda kada alat postane gospodar, a čovjek dobrovoljno prepusti svoje vrijeme uređaju koji nikada ne spava. Nekada smo sat nosili na ruci da bismo upravljali vremenom. Danas nosimo telefon koji vrlo često upravlja nama.
Poseban je paradoks što nikada nismo imali više informacija, a manje strpljenja da ih razumijemo. Sve želimo odmah. Odgovore, uspjeh, priznanje i sreću. Čekanje je postalo mana, a brzina vrlina. U toj utrci često zaboravimo da su najvrjednije stvari oduvijek nastajale polako.
Društvene mreže obećale su povezivanje. Umjesto toga često nas uspoređuju s drugima. Dok promatramo tuđe uljepšane živote, vlastiti nam se čini nedovoljno zanimljivim. Zaboravljamo da se najveći dio života ne događa pred kamerom nego iza nje.
Možda zato današnji čovjek više nego ikada treba trenutak bez signala. Ne zato da pobjegne od svijeta, nego da mu se vrati. Da ponovno čuje vlastite misli, razgovara bez žurbe i otkrije da još postoje mjesta na kojima je osmijeh vrjedniji od svake objave, a stisak ruke pouzdaniji od svake internetske veze.
Ne bojim se umjetne inteligencije. Više me brine prirodna nezainteresiranost. Nije problem što telefoni postaju sve pametniji. Problem će nastati ako ljudi postanu sve ravnodušniji. Budućnost neće pripasti onima koji imaju najnoviji uređaj, nego onima koji, unatoč svim uređajima, uspiju ostati ljudi.
A kad već živimo na digitalnoj infuziji, bilo bi dobro da se s vremena na vrijeme prisjetimo kako se život ipak ne puni punjačem, nego susretima, riječima, šutnjom i ljudima koji znaju biti blizu čak i kada nema signala.
