Kažu da Hrvatska nikada nije bila uspješnija. Gospodarstvo raste, BDP obara rekorde, turizam iz godine u godinu puni državnu blagajnu, plaće su veće nego ikada, nezaposlenost je među najnižima u novijoj povijesti, a gotovo da nema tjedna u kojem netko od političara ne objasni kako građani danas žive bolje nego prije nekoliko godina. Sve to zvuči odlično dok ne učinite jednu sasvim običnu stvar – odete u trgovinu po kruh, mlijeko, nekoliko komada voća i nešto mesa za ručak. Tada vrlo brzo shvatite da vaš novčanik očito nije pratio iste konferencije za novinare. Od početka 2020. do sredine 2026. godine službeni podaci pokazuju da su potrošačke cijene u Hrvatskoj ukupno porasle otprilike između 30 i 35 posto, dok je godišnja inflacija i ove godine ostala među višima u Europskoj uniji. To nisu procjene društvenih mreža ni priče iz kvartovskog kafića, nego službena statistika. Problem je jedino u tome što statistika nikada nije stala u red na blagajni. Sve je idealno na državotvornim medijima. Jedino sve teže živimo od prvog do prvog. Ali mi rastemo brže kao da smo ovisnici o Viagri. Živi li naš vrli i jedini premijer u nekom svom paralelnom svemiru? Očigledno da da. Čovjek je opozicija banana. Vakum se suprostavlja njegovom paralelnom svemiru s hrpom privedenih dužosnika. Tko ih sve pamti? Inflaciju živimo, oni ne.
Prosjek je možda najdraža riječ svake vlasti. Prosjek kaže da su cijene porasle oko trećine. Prosjek kaže da su plaće porasle. Prosjek kaže da nam ide dobro. Ali prosjek ne kupuje kruh, ne plaća režije, ne vozi automobil na posao, ne šalje djecu u školu niti pokušava preživjeti do kraja mjeseca. Građani ne kupuju prosječnu inflaciju nego stvarne proizvode, a upravo su mnogi od njih poskupjeli znatno više od službenog prosjeka. Dovoljno je usporediti račune iz 2020. s današnjima pa vidjeti koliko danas koštaju kava, maslac, ulje, čokolada, restorani, frizerske usluge, građevinski radovi ili obična kava na terasi. Zato ljudi često imaju osjećaj da njihov život nije poskupio tridesetak posto, nego mnogo više. Statistika govori jedno, a sadržaj novčanika nešto sasvim drugo. Ova tablica pokazuje i suludosti kruh je bio 5 kn, sendvič kod Šefkija 5 kn, hamburger 10 kn, čizburger 12 kn, a danas je sendvič 2EU( 15 KN). O da ima i kod Šefkija inflacije.
Istodobno se stalno ponavlja kako su plaće nikada veće. I to je potpuno točno. Samo što visina plaće sama po sebi ne znači mnogo ako se za nju može kupiti manje nego prije nekoliko godina. Kupovna moć nije isto što i iznos na platnoj listi. Ako vam primanja rastu sporije od troškova koje svakodnevno imate, teško ćete se osjećati bogatijima bez obzira na brojku koja piše na isplatnoj listi. Upravo zato mnogi građani danas imaju osjećaj da rade više, zarađuju više, a na kraju mjeseca imaju manje. To nije pitanje pesimizma nego jednostavne matematike koju svatko može provjeriti na računu iz trgovine.
Možda je ipak najveća promjena ona psihološka. Nekada bi čovjek rekao da nikada neće dati četiri eura za kavu ili nekoliko eura za kuglicu sladoleda. Danas to plaća gotovo bez razmišljanja i još kaže kako je dobro prošao jer negdje drugdje košta više. Inflacija nije pobijedila onoga trenutka kada su cijene porasle. Pobijedila je kada smo prestali biti iznenađeni. Kupovina je od svakodnevne obveze postala mala logistička operacija. Kruh se kupuje u jednom trgovačkom lancu, meso u drugom, deterdžent u trećem, a toaletni papir ondje gdje je taj vikend na akciji. Građani više ne uspoređuju recepte nego kataloge trgovina. Najpopularnije pitanje više nije “Kako si?”, nego “Gdje si našao jeftinije?”.Sve više sve odlazi sve u digitalno. Odošmo u vrit kad papirnati katalozi postanu višak. Ionako u mobitelima imamo hrpe aplikacija. Zašto? Skupljamo bodove!
Naravno, nije pošteno tvrditi da je u Hrvatskoj sve loše. Nije. Zemlja gospodarski napreduje i gospodarski , ali i koruptivno,to znamo. Mnogi pokazatelji doista su bolji nego prije nekoliko godina i to ne treba negirati. Ali jednako tako nije pošteno uvjeravati građane da ne vjeruju vlastitim očima. Ljudi ne žive od grafikona, nego od onoga što mogu staviti u košaricu u trgovini. Ne hrane obitelj stopom rasta BDP-a, nego onime što mogu platiti na blagajni. Upravo zato između službenog optimizma i svakodnevnog života postoji sve veći jaz. Možda ruže doista cvjetaju. Samo ih većina građana promatra s druge strane ograde, pitajući se ne koliko su lijepe, nego koliko danas košta voda kojom ih treba zalijevati.
