Postoje ljudi čiji odlazak ostavi prazninu. A postoje i oni nakon kojih ostane tišina koja zvuči neobično, gotovo neprirodno. Vedrana Rudan pripadala je ovima drugima. Jer Vedrana nije bila tišina. Bila je glasna, britka, duhovita, ljuta, nježna, nepristojna kada je smatrala da pristojnost služi samo prikrivanju licemjerja. Znala je jednom rečenicom nasmijati čovjeka, a već sljedećom natjerati ga da se zapita zašto se uopće smijao. Mnogi su je voljeli. Mnogi nisu. Ali malo je bilo ravnodušnih. I možda je upravo to najbolji dokaz da je živjela i pisala bez kalkulacije.
Ispod svih psovki, provokacija i rečenica koje su znale zaboljeti, bila je žena koja je nevjerojatno dobro razumjela ljudsku slabost. Starost, samoću, brak, majčinstvo, novac, bolest, strah i smrt. Male ljude pred velikim sustavima i čovjeka koji se svakoga jutra mora nekako dignuti iz kreveta i nastaviti dalje. O tome je pisala bez ukrasa. Nije pokušavala život učiniti ljepšim nego što jest. Rugala mu se, svađala se s njim, psovala ga, ali ga je upravo zato tako snažno osjećala.
Kada je govorila o vlastitoj bolesti i približavanju smrti, učinila je nešto što malo ljudi može – nije od sebe pravila ni heroinu ni žrtvu. Ostala je Vedrana. Ponekad zastrašujuće otvorena, ponekad crnohumorna, ponekad ranjiva. Iza velikih riječi o smrti ponovno je pronašla običnog čovjeka koji se boji, voli, ljuti i još uvijek želi živjeti. To je možda bila njezina najveća snaga. Nije nas učila kako treba umrijeti. Pokazivala nam je koliko čovjek želi živjeti.
I zato će nedostajati. Nedostajat će njezine rečenice zbog kojih bismo prvo pomislili: „Pretjerala je“, a nekoliko minuta poslije priznali sebi da je možda samo rekla naglas ono što se mi nismo usudili ni pomisliti. Nedostajat će žena koja nije molila da je svi vole. U vremenu u kojem se ljudi pažljivo uređuju za javnost, Vedrana Rudan ostala je neuredno ljudska. Sa svojim bijesom, strahovima, ljubavima, pogreškama, proturječjima i humorom.
Takvi ljudi ne odlaze sasvim. Ostanu u knjigama, intervjuima i starim snimkama. U rečenicama koje ponovno pronađemo nakon nekoliko godina i iznenadimo se koliko su još žive. A Vedranine će rečenice još dugo biti žive. Vjerojatno bi se narugala patetici nekrologa napisanog o njoj. Možda bi opsovala autora. Možda bi rekla da prestanemo dramatizirati jer ćemo ionako svi završiti na istome mjestu. I baš zato joj na kraju ne treba velika riječ. Samo jedna obična, ljudska: hvala.
Hvala za smijeh. Za nelagodu. Za bijes. Za iskrenost. Za sve trenutke u kojima si govorila ono što drugi nisu htjeli. I za to što si nas, čak i dok si govorila o smrti, podsjećala koliko je život dragocjen.
Zbogom, Vedrana. Bila si svoja. Do kraja.
