Neki dan, zaposlenik Jeleč videa( 100% vlasnik), čovjek od akcije i izgleda malo izgubljen u vremenu, vratio se kući — sav u suzama. Ne zbog osobne tragedije, već zbog tragedije jednog nekadašnjeg simbola, sportskog raja i radničke sreće: Sportsko-rekreacijskog centra “Migalovci”. A što ga je dovelo do suza? Pokušaj da u kupaćim gaćama, na svom Tomos Poni motoru (da, onom iz ere kad su motor i kupaći bili sinonimi za slobodu), stigne do legendarnih bazena, koji su prije 45 godina otvoreni na inicijativu OSIZ-a tvornice “Đuro Đaković”.
Da podsjetimo – Migalovci su bili san svakog brodskog radnika i rekreativca, poklon tvornice “Đuro Đaković” i njenog OSIZ-a, onog čuvenog Odbora za socijalno i investicijsko zbrinjavanje zaposlenika. Otvoreni 7. kolovoza 1981., za proslavu 60 godina tvornice, kao mjesto gdje se radnik može rashladiti i opustiti — i to besplatno, jer tko još plaća za odmor u socijalizmu? Ovako Migalovci izgledaju danas, ali danas kako kažu nema džabe ni kod stare…( poslovica ili što je sekstička za objavu).. Jedna riječ je dovoljna. Šteta.
Na impozantnih 130 tisuća kvadrata prostiralo se sve: olimpijski bazen veličine nečeg što bismo danas zvali “sportskim luksuzom”, dječji bazen, tri travnata terena za mali nogomet (za one što nisu u mirovini još tada), asfaltna igrališta za košarku, rukomet, odbojku i badminton, stolovi za stolni tenis, četiri teniska terena, restoran i parkirališta. Sve kao u nekoj utopiji radničkog blagostanja, dok je vani svijet vrtio svoje drame.
I dođe 2025. godina. Naš junak u kupaćem, okružen bukom svakodnevnice, kreće vidjeti Migalovce. Samo što to više nisu Migalovci — sada je to Brodski Pripyat. Nema bazena, nema nogometnih terena, nema ni parkinga osim za travu i korov. Umjesto mirisa klora i zvuka pljuskanja vode, dočekuje ga zeleni labirint koji bi i Tarzan potpisao kao “savršenu džunglu”.
I što čini naš junak? Razmišlja da li da ide kroz duboku travu, ili da se oslanja na svoje znanje o gljivama — da, da, riđovke! Jer u ovom novom “ekosistemu”, bolje je biti spreman na sve, pa i na “gastro avanturu” u nepoznatom. Tomos Poni u kupaćem postao je vozilo za ekspediciju kroz divljinu koja je nekad bila omiljeno mjesto susreta i odmora.
Pitamo se, kako bi Migalovci danas izgledali da ih je Grad kupio i tamo napravio dom za starije, mjesto odmora, mjesto druženja? Ali, hej, privatizacija je na sceni. Upoznajte svog neprijatelja — ta nevidljiva sila koja je pojela sve što je vrijedilo, na onaj “naš način” koji se teško opisuje, ali lako osjeti u kostima.
Radnička oaza pretvorila se u mjesto koje je samo do jučer bilo simbol nečeg što se zvalo zajedništvo, a danas podsjeća na mjesto za apokaliptične šetnje — i to u kupaćem. Naš junak, čovjek koji je nekada mogao birati između bazena i terena, sada bira između korova i kišobrana. I dok se vozi svojim Ponićem, sanjari o vremenima kad je voda bila čista, a ljudi nasmijani i živi.
Jer možda je u svemu tome i najtragičnija činjenica — da su Migalovci otišli u ropotarnicu povijesti ne zato što nisu vrijedili, nego zato što ih je netko odlučio zaboraviti. Da su se na njih zaboravili i oni koji su ih trebali čuvati. I zato je naš junak, u kupaćem i s ručnikom, više nego samo lik iz priče. On je živi spomenik nečemu što smo svi mi izgubili.
Fotografija: Jeleč VIDEO
