Umirovljenik Josip Joža Horvat iz Crnog Potoka, čovjek sitna koraka i još sitnije mirovine, postao je heroj sezone u Neumu. Nakon tri desetljeća odricanja, života na pašteti i ljekarijama oko Lidla i Tene, Joža je napokon uspio ljetuje! I to ne na balkonu, gledajući emisiju More i plodovi na HRT-u, nego na pravom, konkretnom ljetovanju. Apartman u Neumu, dvjesto metara od mora, s pogledom na jedno drvo smokve/ točnije pola smokve, pola roštilja i parkirno mjesto koje dijeli s mačkom lokalne gospođe Ljubice, ali vidi i zid od susjeda Čeha. Ako ovo nije pobjeda nad inflacijom, onda ništa nije.
Jožina štedna avantura počela je 1995. godine kad je kruh koštao tri kune, a euro bio urbana legenda. Tog dana, dok je sjedio na klupi ispred ambulante u Kujniku, čekajući red da mu izmjere tlak, odlučio je da će svake godine štedjeti koliko može. I to ne na neki moderni način – fondovi, kripto i ostale budalaštine – nego klasično: prazne flaše,konzerve, hladnjak i ladičar. Svaka treća kuna koja nije otišla na Voltaren i sok od bazge završila je u jednoj plavoj kutiji od cipela, između starih računa i razglednica iz 1983. Poneka plava tabletica je bila viagra, ali za postojano dizanje niskog tlaka. Joža je sad žestoki tlakaš, ali diglo mu se svašta, kažu popratne pojave.
Joža je živio jednostavno. Doručak – pašteta. Ručak – pašteta s kruhom. Večera – jogurt, ako ima sniženje. Jedino luksuzno u njegovom životu bile su srećke za grebanje. Kupovao ih je redovno, s nadom koja graniči s teškom naivnošću. Nikad ništa ozbiljno nije dobio, ali jednom je, navodno, bio “samo jedan simbol do 50.000 kuna/EU”. Taj papir još čuva u ladici ispod televizora, između uputa za perilicu rublja i svete sličice svetog Antuna.
Kad je napunio devedeset, shvatio je da više ne može čekati idealan trenutak. “Ili sad ili nikad,” rekao je samom sebi u ogledalu dok si je oblačio čiste hlače koje nosi samo kad ide na sprovode i u banku. Pozvao je živučeg prijatelja koji ima rođaka koji zna čovjeka u Neumu, i tako je došao do apartmana. Nije luksuzan, ali ima ono bitno: ležaj, ventilator koji zuji kao osa u staklenci, televizor koji hvata dva kanala marke Iskra Galeb i balkon na kojem rastu dvije teglice peršina i jedno borovo drvo koje baca točno onoliko sjene koliko treba da ne izgoriš dok piješ kavu.
Do mora ima dvjesto metara. Dvjestotinjak metara nizbrdo kad ideš, dvjestotinjak metara pakao kad se vraćaš. Joža ide jednom dnevno. Ujutro u sedam, s plastičnom stolicom pod rukom, ručnikom s logom INA-e iz ’89. i sandalama koje su toliko istrošene da ih je UNESCO proglasio kulturnim dobrom, nešto slično ka papirnato plišana roda u Slavonskom Brodu.
Na plaži sjedi u hladu među drvećem – jednim borovim, jednim čudno savijenim maslinovim i jednim za koje nitko ne zna koje je. Gleda more, ne kupa se često jer kaže da mu slana voda šteti reumi, ali voli osluškivati galebove i slušati što pričaju ljudi oko njega. Glumi da čita knjigu, ali zapravo prati tko je kome rekao “ajde ne seri” i tko je zaboravio naplatiti ležaljku.
Uvečer Joža sjedi na terasi. Pije gaziranu vodu iz plastične boce, gleda u daljinu i šuti. Nema interneta, ali ima mir. Kaže da je to najbolji Wi-Fi za dušu. Kad padne mrak, čuje se cvrčak koji je očito doživio više od HDZ/SDP-ove vlasti. Joža samo kimne glavom i kaže: “Lijepo je. Vrijedilo je.”
I stvarno jest. Trideset godina štednje za tjedan dana Neuma možda zvuči smiješno, ali za Jožu to je pobjeda. Pobjeda nad inflacijom, nad cijenama, nad godinama koje su mu otimale snove jedan po jedan. Pobjeda skromnog čovjeka nad svijetom koji ne mari za skromne.
A kad se vrati doma, opet će štedjeti. Kaže, možda za još jedno ljeto. Ili barem da si kupi bolju paštetu. Onu s maslinama. Jer ako je more moglo čekati trideset godina, može i on još koju. I onda je vlastito hrkanje probudilo Jožu.
