U zemlji gdje se “raditi” često doživljava kao kazna, a oikutičko partijska“snalažljivost” kao najviši oblik inteligencije, živi jedna posebna vrsta bića: radni mrav. On ne traži priznanje, ne sanja o naslovnicama, ne zna što znači “godišnji odmor”. On samo radi. I šuti. Jer zna da bi buka mogla privući inspekciju. Živi na Čiovu u neumorno nosi vamo tamo Nikog ne dira, pa ne diram ni ja njega. Pokušao sam mu pomoći i skratit put. Opsovao mi je sve što može svojim ticalima i krenuo ispočetka vući svojim putem.
Mrav u Hrvatskoj nije metafora. On je stvaran. Ima OIB, vozi bicikl jer mu je auto na servisu već treću godinu, i zna točno koliko kava može popiti prije nego mu srce počne slati pasivno agresivne poruke. Njegov dan počinje s “dobro jutro” i završava s “možeš još samo ovo prije nego odeš?”
U javnoj upravi, gdje svjetlost rijetko dopire, caruje birokratski mrav( mrav uhljeb). Njegova moć nije u znanju, već u pečatu. Bez njega, vaš zahtjev za bilo čim od rodnog lista do dozvole za sadnju konoplje s THC om — ne postoji. “Nedostaje vam još jedan papir. Ne znam koji, ali znam da fali,” kaže službenik dok okreće treću stranicu pravilnika iz 1997. godine iz čisto hard pornografskog časopisa zvanog Narodne Novine. Tek da vidite slike u tim novinama. Asti Gospe!
Korporativni mrav živi u otvorenom svemirz, gdje klima puše direktno u dušu. Njegov dan je niz Zoom/ Viber poziva, tablica koje nitko ne razumije i e-mailova koji počinju s “samo da podsjetim…” Ako još jednom napišeš “u prilogu”, zakucat će se u PowerPoint. Njegov najveći strah? Da ga netko pozove na “brz kao mrav”. Jer zna da ništa brzo nije ikad bilo bezbolno. On ne koristi složene strane riječi da ispadne de facto ili de jure pametniji. On samo kako mu kaže njegov narativ radi i uživa u svome radnom miru i rutini.
Ugostiteljski mrav radi kad svi drugi slave. Njegov Božić je inventura, a Nova godina — smjena do 3 ujutro. Kad mu netko ostavi napojnicu od 2 kune, on se nasmije kao da je dobio Oscara. “Hvala, kralju. Sad mogu kupit’ pola bureka,” kaže dok briše stol i ignorira treću pritužbu na temperaturu juhe.
Građevinski mrav ne zna za godišnji odmor. Njegov odmor je kad mu netko kaže da danas ne mora miješati beton, nego samo nositi. Na suncu, kiši, vjetru i ponekad snijegu, on gradi tuđe snove. “Ako padne, padne. Bit će posla opet,” kaže dok cigaretom mjeri ravninu zida. Uzmeš mu listić, oprostit će ti, ali svoju normu će odraditi.
U Hrvatskoj, radni mrav nije simbol uspjeha. On je simbol tihe patnje. Kad sve propadne, reći će mu da nije bio dovoljno fleksibilan. Kad sve uspije, zaboravit će ga. Ali on će i dalje raditi. Jer zna da, kad se sve sruši, netko mora ponovno izgraditi — bez pohvale, bez bonusa, ali s osmijehom koji kaže: “Ma nema veze, bit će bolje… možda.”. Sve u svemu da mi je biti mrav i to dobro plačen.
