Piše: Darko Lončar Daky
Čast mi je i zadovoljstvo što sam dana 16. 05. 2023. godine otkrio jedinstven unikat spomenik kulture u cijelome svijetu, stari tradicijski, željezni nadgrobni spomenik naše Brođanke Elizabete Pribačić, dok sam istraživao povijest i kulturnu baštinu našeg starog-katoličkog groblja. Pečat posebnosti ovom spomeniku daje Elizabetin porculanski fotoportret koji je integriran na željeznom križu između raširenih ruku lijevanog Isusa Krista, i to je jedinstven raritet u cijelome svijetu, nezabimježen skučaj u povijesti kršćanstva, da se jedna žena nalazi na križu uz Isusa.
Povijesni, duštveni i svjetski fenomen. Naši Brođani sada se s potpunim pravom pitaju: pa dobro, a tko je ta Elizabeta? Kako je to moguće da je baš ona jedina žena u cijelome svijetu koja se nalazi na križu uz Isusa? Kako je to moguće da jedan mali grad poput Slavonskog Broda posjeduje jedinstven spomenik kulture u cijelome svijetu? ČIN POŠTOVANJA PREMA KATOLIČKOJ CRKVI- ČIN POŠTOVANJA PREMA KATOLIČKOJ VJERI Odgovor na ova pitanja leži u srcu mudrosti životne filozofije o ljubavi koja kaže- LJUBAV NIJE ČUDO, ALI LJUBAV STVARA ČUDA. Naime, u Elizabetu je bio zaljubljen bogati Židov Zdenko Merkadić i na žalost, kada je Elizabeta preminula nakon teške bolesti, Zdenko je odlučio da njezin porculsnski fotoportret postavi na željezni križ, odmah uz odlijev Isusa Krista, želio je da ju Isus čuva, želio je tim činom pokazati poštovanje prema Elizabetinoj ljubavi prema Katoličkoj crkvi i poštovanje prema Elizabetinoj katoličkoj vjeri. No, zaslijepljen ljubavlju, nije znao da to baš i nije u skladu s našim kršćanskim običajima, jer on je bio Židov i o našim katoličkim običajima nije znao puno. Znao je samo da puno voli Elizabetu i da za njom puno pati i želio je da ju Isus na križu čuva vječno i zauvijek. I danas, baš zahvaljujući Isusu, naša Elizabeta ponovo živi. Možda ne bismo pogriješili ako bismo izložbu ovih fotografija nazvali i buđenje novog života. Zbog ovog neobičnog životnog paradoksa i apsurda, paradoksa ljubavi, ili bolje rečeno čuda ljubavi, danas imamo u Brodu jedinstven unikat povijesni spomenik u cijelome svijetu. Ponosan sam i kao Brođanin I kao Hrvat što sam ga otkrio. No, da ga nisam otrkrio ja, orkrio bi ga već netko drugi, treći, ali zahvaljujući samo dragom Isusu, naša lijepa Elizabeta danas ponovo živi među svojim Brođanima. Ponosna je na Elizabetin spomenik i gđa Marija Kolaček, vlasnica grobnice i Elozabetinog spomenika. Iako teško bolesna, često i na štakama, zaputila bi se gđa Marija sama iz Osječke ulice prema groblju, sjela pokraj Elizabetinog spomenika, uzela četke, kistove i srebrnu boji, i farbala ga da ga zaštiti da ne propadne od hrđe, kiše i nevremena. Zajedno sa svojom mužem Stjepanom, brinula se gđa Marija s puno pažnje i ljubavi o Elizabetinoj majci Kati sve do njezine duboke starosti. Suprug Stjepan bio joj je velika podrška. Još jedan plemeniti čin gđe Marije ogleda se u trenutku kada je pripremila Ugovor I bila spremna darovati Elizabetin spomenik Muzeju BP, bez ikakve naknade i bilo kakvih potraživanja, čisti dar iz srca svome rodnom. gradu i svojim Brođanima. Ponosna je na Elizabetin spomenik i Marijina sestra, gđa Viktorija Pejić, koja danas čuva u svojim odajama u gradu Mondorf Niederkasselu tri teška metalna kalupa za biskvit koji su rođeni u Lijevaonici Vareš pokraj Zenici u kojoj se lijevao i Elizabetin spomenik. Ponosna je gđa Viktoria i na svoga oca Antuna Sasku koji je zajedno sa Zdenkom Merkadićem radio ovaj jedinstven spomenik ljubavi u cijelome svijetu. Antun je to radio za ljubav svojoj supruzi Ani, Viktorijinoj i Marijinpj majci, a Zdenko je to radio za ljubav svojoj Elizabeti. Dok sam istraživao život i sudbinu Elizabete Pribačić, puno mi je pomogla i gđa Manda Marinović, rođ. Marinković. Iako u dubokoj starosti, bistra uma, gđa Manda se svega sjeća. Elizabeta je bila njezina susjeda, a Manda njena najbolja mala prijateljica. Bila je beskrajno tužna kada je čula da je Elizabeta preminula, i prva je s ponosom, na čelu kolone, odmah do Elizabetinog lijesa, nosila njezin bijeli jastučić s krunicom i molitvenikom.
Priča mi gđa Manda da je na Elizabetinoj sahrani bilo toliko svijeta da se uopće nije moglo ući na groblje koliko su ju voljeli svi Brđani i Brođani. Elizabetu su sahranili u plavoj haljini poput plavog anđela s bijelim rukavicama. Pripovjeda mi gđa Manda da su Elizabetini roditelji Kata i Mihovil radili kod bogatih Židova Merkadića kao vinciliri i obrađivali njihove vinograde. Puno toga su dobrog učinili za razvoj Brodskog Vinogorja, i puno dobrih djela učinili mnogim ljudima da dobiju posao, imaju svoj kruh i krov nad glavom. Zdenko Merkadić imao je svoju raskošnu vilu u Brodskom Vinogorju. Razgovarao sam i sa starosjediocima Vinogorja, koji također s najljepšim riječima opisuju Zdenka Merkadića i njegovog oca Rafaela. I tako su se i upoznali Zdenko i Elizabeta i zavoljeli. Kada je Zdenko vidio u kakvoj siromašnoj kući živi Elizabeta na vrh brda, bez struje I vode odmah je reagirao i svojoj Elizabeti darovao novu kuću u centru Brodskog Vinogorja. Konačno, kuća za dostojanstven život cijele Elizabetine obitelji. Uspomenu na njihovu ljubav zapisao je Zdenko i na okviru spomenika. Prilikom restauracije otkriven je zapis prekriven hrđom i starom farbom-LIZA VOLIM TE! TVOJ ZDENKO M. Zaručnički prsten na Elizabetinoj ruci s jedne stare crno bijele fotografije, još jedan je dokaz i potvrda njihove ljubavi. Na žalost, teška Elizabetina bolest, i njezina smrt spriječili su i njihovo vjenčanje. Patio je Zdenko za svojom Elizabetom cijeli život. Ispred njenog spomenika ostavio je jedan veliki kamen, iz kojeg dana izrasta jedan cvijet ljubavi i 16 malih čuvarkuća. Božje čudo ili čudo ljubavi? Srebrnu žlicu Berndorf koju je Zdenko poklonio Elizabeti danas čuvam s ponosom u svojoj kolekciji. I ovu izložbu posvećujem u čast i spomen na Elizabetu. Neka naša Elizabeta živi vječno.
Zauvijek a vrh brda, u kući bez struje I vode, odmah je reagirao i svojoj Elizabeti darovao novu kuću u centru Brodskog Vinogorja. Kuću za dostojanstven život cijele Elizabetine obitelji. Primijetio sam i jedan zaručnički prsten na Elizabetinoj ruci s jedne stare crno bijele fotografije, još jedan dokaz njihove ljubavi. Na žalost, prerana Elizabetina smrt uzrokovana teškom bolešću, spriječila je da se zaručnički prsten pretvori u vjenčani i da se njihova ljubav okruni brakom. Želio je Zdenko da se njihova ljubav nikada ne zaboravi, i na okvir spomenika s unutarnje strane vlastoručno je zapisao-LIZA, VOLIM TE! TVOJ ZDENKO M. Prilikom sanacije i restauracije spomenika, otpao je komadić ovog okvira, i danas ga čuvam kao uspomenu i lijep dar gđe Marije Kolaček, a Zdenkov natpis-LIZA, VOLIM TE! TVOJ ZDENKO M…bit će zapisan u povijesti kao svjedočanstvo njihove tragične i nesretne ljubavi.Taj okvir čuva Elizabetin porculsnski fotoportret. Na žalost, porculanski stari foriporeti traženi su na tržištu među kolekcionarima umjetnina, i zato često nestaju pod okriljem noći. Zna to vrlo dobro i gđa Marija Kolaček i zato je naložila stručnim službama da se original Elizabetin porculanski fotoportet izvadi, prolikom restauracije spomenika to je i urađeno, i danas se original Elizabetin porculan čuva na sigurnom mjestu, u obiteljskim krugovima, daleko izvan granica Hrvatske. Običaj je Židova da na grob postavljaju i jedan veliki kamen. Upravo jedan takav sam otkrio ispred Elizabetinog spomenika. Pažnju mi je privukao jedan cvijet i 16 malih čuvarkuća koji iz tog kamena rastu. Stari Rimljani su govorili da je čuvarkuća simbol ljubavi. Ovaj kamen ljubavi danas s ponosom čuvam u svojoj kolekciji. Još jedan drag poklon gđe Marije Kolaček. Što reći za kraj? Neka priča o Elizabetinoj i Zdenkovoj ljubavi živi vječno. Neka s ovom izložbom umjetničkih fotografija, naša Elizabeta živi zauvijek.
