Protestantska zajednica Amiša oduvijek je privlačila pažnju svojim radikalnim pristupom religiji i specifičnim načinom života. Amiši žive u zajednicama izdvojenim iz grada, a najviše ih je situirano u Pennsylvaniji, Ohiu i Indiani. Budući da vjeruju kako moderan način života ugrožava obiteljske vrijednosti i međuljudske odnose u zajednici, oni ne posjeduju aute, ne koriste električnu energiju i sami uzgajaju hranu. U današnja vremena, ovakav je način života mnogim Europljanima neobičan i nezamisliv, ali zapadnjačka kultura na njih gleda kao na važan dio povijesti koji je tipičan upravo za Ameriku. Evo tko su zapravo Amiši i kako izgleda njihov način života!
TKO SU AMIŠI I KAKO IZGLEDA ŽIVOT ZATVORENE PROTESTANTSKE ZAJEDNICE U AMERICI
Nakon protestantske reformacije u Europi, Amiši su se izdvojili kao poseban ogranak te su tako postali dijelom tzv. „slobodne crkve“. U 18. stoljeću su doselili u Ameriku, a najveće zajednice nalaze se u Ohiju, Indiani i Pennsylvaniji. Njihov se život temelji na jednostavnosti, poštivanju prirode i pravila zajednice koja prodiru u svako područje života, čak i diktira kako se trebaju odnositi jedni prema drugima i prema Bogu. Ovaj skup pravila baziran je na biblijskim načelima i poznat je pod nazivom „Ordnung“. Prenosi se s generacije na generaciju i predstavlja temelj života i kulture Amiša.
Ordnung određuje svaki aspekt svakodnevice i amiškog života, od dozvoljene širine oboda šešira, vrste obuće do frizure. Ako su u braku, muškarci moraju nositi bradu, a žene bijelu molitvenu oblogu na glavi. Brkovi su zabranjeni jer ih asociraju na europsku vojsku iz 19.stoljeća te se upravo zbog svoje miroljubive i nenasilne prirode nikada ne pridružuju vojsci. Slijede radikalan način života i prilično su zatvoreni prema ostatku svijeta. Amiši su se u osamdesetim godinama 20. stoljeća žestoko borili protiv školskog sustava u Americi jer smatraju da obrazovanje vodi u svjetovnost, a znanje i pristup informacijama kvare njihovu djecu te ih odvlači od amiškog načina života.
NEOBIČNI OBIČAJI I PRAVA UNUTAR ZAJEDNICE
Svi moraju redovito pohađati religijske obrede i pomagati starijima u zajednici. Fotografiranje je strogo zabranjeno jer potiče taštinu i kosi se s njihovim religijskim načelima. Ne koriste automobile, računala, televizore niti ikakve elektronske naprave, a poljoprivredom se bave tako da sve rade ručno. Konzervativnije skupine Amiša neće odlaziti doktoru u slučaju bolesti već će se liječiti unutar zajednice koristeći alternativnu medicinu. Oni ‘moderniji’ ipak će prihvatiti pomoć liječnika i povremeno odlaziti u bolnicu.
Za ovu je zajednicu tipično da odbijaju mogućnost sklapanja braka s „Englezima“, odnosno ljudima izvan zajednice. Djevojke imaju pravo upoznati nekoliko odabranika, a udaju se do 23. godine. Seks je strogo zabranjen prije braka, a razvod kod Amiša ne postoji. Ako se dogodi da se netko iz amiške zajednice odluči udati ili oženiti za nekoga izvan zajednice, oni su ekskomunicirani iz života Amiša. Ovisno o tome koliko je zajednica stroga, Amiši će izbjegavati, neće jesti, poslovati, voziti se niti prihvaćati poklone izgubljenih članova.
ŠTO SE DOGODI AKO ČLAN POŽELI POSTATI DIJELOM MODERNOG SVIJETA?
Usprkos rigoroznim pravilima i radikalnom načinu života ove vjerske zajednice, Amiši vjeruju da je u njoj svatko samovoljno. Ono po čemu se izdvajaju od većine protestantskih zajednica jest ta što Amiši smatraju da se krštenje mora obaviti onda kada je odrasla osoba spremna i kada može odlučivati sama za sebe. Samim time krštenje djeteta ne dolazi u obzir.
Osim na primjeru krštenja, inzistiranje na tome da su članovi samovoljno u zajednici vidljivo je i u amiškoj praksi „Rumspringa“, odnosno prilici da mladi ljudi „provjere sami sebe“. Točnije, kada dosegnu tinejdžersku dob, Amiši odlaze u vanjski svijet kako bi ga iskusili i provjerili žele li ostati u svojoj zajednici ili pak postati dijelom modernog svijeta. Ako se odluče napustiti zajednicu, nikada se više neće moći vratiti te će snositi ozbiljne posljedice. Onaj mali broj koji odluči napustiti zajednicu vjerojatno nikada više neće moći kontaktirati niti vidjeti svoju obitelj, budući da je za Amiše „odbjegla“ osoba za njih mrtva. Ako se dogodi da se netko i uspije vratiti, ta će osoba uvijek sa sobom nositi etiketu odbačenog i izgubljenog.
ZAJEDNIŠTVO I SUŽIVOT S PRIRODOM
Da bi netko postao članom amiške zajednice svakako će morati naučiti njihov dijalekt, krstiti se i prijeći na njihovu vjeru te poštivati stroga pravila. Ipak, postoji i ona grupa ljudi koja se nikako ne može pomiriti s ovako rigoroznim i izoliranim načinom života te zauvijek napušta zajednicu. Premda je većini nas ovakav život danas nezamisliv, oni koji svojevoljno ostaju u zajednici žive mirnim životom u apsolutnom zajedništvu i suživotu s prirodom.
Izvor: puntni kofer
