Dok ostatak svijeta raspravlja o umjetnoj inteligenciji, klimatskim promjenama i kolonizaciji Marsa, Hrvatska se drži svojih korijena. Ne onih agrarnih, nego onih ideoloških — čvrsto ukopanih u 1941. i 1945., gdje se povijest ne proučava, nego navija. Jer što je hrvatski identitet bez ustaša i partizana? Bez toga ostaje samo more, ćevapi i kredit za stan u novogradnji s pogledom na susjedov balkon. Ali u međuvremenu smo na moru napravili rasprodaju, pa će ovim tempom more bit svačije, a najmanje naše.
U zemlji gdje se povijest ne piše, nego komentira, svaki status o Titu ili Paveliću automatski ulazi u finale “Hrvatskog uma 2025.”. Pobjednik dobiva besplatnu terapiju kod psihijatra koji je i sam traumatiziran jer mu je djed bio partizan, a baka ustašica — i to u isto vrijeme. Nije važno što 90% ljudi zaboli i za Tita i za Pavelića, ali zato svi znaju koliko cijene luduju u našoj naljepšoj i jedinoj, a mi stalno o i u prošlosti.
Hrvatski mediji, vjerni svojoj misiji da nikad ne budu dosadni, svakih šest dana objave novu “ekskluzivu” o broju žrtava na Bleiburgu, Jasenovcu, Jazovki ili lokalnom šumarku gdje je netko 1944. izgubio opanak. Broje se kosti, ali ne i glasovi razuma.
Političari ne nude programe, već djedove. “Moj je bio u partizanima!” viče jedan. “Moj je bio ustaša, ali s dobrim namjerama!” uzvraća drugi. Treći, zbunjen, kaže da mu je djed bio u Njemačkoj — ali kao gastarbajter( 1943 e???), što ga automatski diskvalificira iz rasprave.
Brojanje mrtvih nije samo hobi, to je nacionalna disciplina. Svaka stranka ima svoj kalkulator žrtava, a povjesničari se dijele na one koji znaju brojke i one koji znaju što treba reći na HRT-u.
Umjetna inteligencija pokušala je razumjeti hrvatsku opsesiju Drugim svjetskim ratom, ali je odustala nakon što je pročitala komentare ispod članka o partizanima. Trenutno se oporavlja u digitalnoj bolnici( e Vrapče), gdje joj se prikazuju snimke šuma bez ideologije . Cilj terapije je zamisliti šumu bez ustaša i partizana. Uspije li se postiže se Nirvana i kosti se prestaju brojati. Ali kod nas je brojanje postalo dijagnoza i stanje uma. Tko je koliko kojih pobio prije skoro sto godina važno je!. Ali zaboli nas, to je povijest. Drugu svjetski je gotov i pobijedili su antifašisti i nacisti su s poglavnikom utekli, ali i solidnim narodnim džeparcem i zlatom.Oni glavni nisu bili na Križnom putu, pobjegli su. Jednostavno su utaše i utekoše s devizama u ime Domovine…Da i to revidiramo, Istra je postalaHrvatska, ali i cijela svojevremeno prodanaDalmacija. Sjetimo se po meni jednog od največih hrvatskih političara i mislilaca Vlade Gotovca, koji u Slavonskom Brodu nema ni ulicu, ali ni ne zakrpanu stazu ‘Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!’ Čuvamo li?
Hrvati 2025. ne raspravljaju o prošlosti da bi je razumjeli, nego da bi se u njoj izgubili. Jer kad nemaš viziju budućnosti, najlakše je gledati unatrag — i to kroz crno-bijeli filter, gdje su “naši” uvijek heroji, a “njihovi” uvijek zločinci. A dok se mrtvi broje, živi odlaze — u Irsku, Njemačku ili u tišinu. “Država ovakva kakva je da je, koliko god trenutno s nekim stvarima nismo zadovoljni, ali, treba se boriti. Prvi Hrvatski predsjednik i antifašist Franjo Tuđman je rekao: ‘Hrvatska će biti onakva kakvom je stvorimo’. Nešto na dugo treba…..
