Hrvatsko pravosuđe odlučilo zaplesati, to nije valcer, to je tango u blatu bez papirnato plišane rode. Godinama se po sudskim hodnicima vukla priča o kampu na Korčuli( Mirko i kamp), kao da se ne radi o par šatora/bungakova/drvenih kučica i kemijskom WC-u, nego o nuklearnoj elektrani. Gradonačelnik Slavonskog Broda, Mirko Duspara, našao se u ulozi glavnog negativca u inspektorskoj bajci, optužen da je kamp izgradio mimo Zakona o gradnji. Državni inspektorat, u svom narativnom nastupu stručnostitvrdio je da je kamp zapravo pravni Frankenstein, sastavljen od prekršaja, nepostojećih dozvola i građevinske anarhije.Neupitno su sječeni borovi, čak imamo i snimke kako padaju na gore navedene objekte.
Ali onda dolazi 2. travnja 2024. – dan kad Općinski sud u Korčuli kaže: “Nema krivnje, nema prekršaja, nema problema.” Duspara i Grad Slavonski Brod – oslobođeni. Presuda pravomoćna, papir potpisan, pečat udaren. No, inspektorat ne odustaje. Kao da im je netko obećao medalju za upornost, ulažu žalbu. Jer kako to da netko u Hrvatskoj nešto izgradi, a da nije prekršio barem tri zakona i jednu uredbu iz 1987.?
I tako dolazimo do 16. srpnja 2025., kad Visoki prekršajni sud u Zagrebu odlučuje da je sve to ionako otišlo u zastaru. Da, zastaru. Kao da se kamp gradio u srednjem vijeku, a ne u eri dronova i digitalnih katastara, naime danas možemo sve vidjeti online. Duspara, koji očito ima više pravne intuicije od prosječnog pravnika, tvrdi da pravomoćna presuda ne može otići u zastaru. I gle čuda – sud mu daje za pravo. Pravomoćno je pravomoćno, čak i kad inspektorat misli da nije. I tako se zatvara krug: kamp je legalan, Duspara oslobođen, a inspektorat može samo gledati u more i razmišljati gdje je pogriješio.
No, da sve ne bi prošlo bez da netko plati makar simboličnu cijenu, gradonačelnik Duspara je tijekom postupka ipak platio dvije kazne koje su mu izrečene od strane Državnog inspektorata – ukupno 300.000 kuna, i to iz vlastitog džepa. Prva kazna od 100.000 kuna stigla je jer Grad nije uklonio kamp kućice u zadanom roku, a druga – šlag na tortu – od 200.000 kuna, jer kamp kućice i dalje nisu bile uklonjene. Dakle, platio je jer nije maknuo ono što je kasnije dokazano da nije trebao maknuti. Ako to nije hrvatski pravni sudoku, onda ne znamo što jest.
Sad dolazimo do pitanja koje bi i Sherlock Holmesu zadalo glavobolju: ima li stvarno dokaza da je Duspara platio? On tvrdi da jest, mediji prenose da jest, ali dok netko ne iznese potvrdu iz banke s pečatom i potpisom, sve je to u domeni “vjeruj mi na riječ”. A ako jest – tko će mu vratiti pare? Grad? Država? Ministarstvo pravosuđa? Možda inspektorat iz svog budžeta za kave i tonere? Ili će se sve završiti kao i većina hrvatskih priča – slegnut će se ramenima, reći “takav je zakon” i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Brođani, koji su možda planirali ljetovanje u tom famoznom kampu, ostali su bez odgovora i neji opetbez ljeta. Dok su se sudovi prepucavali oko toga je li kamp legalan, sezona je prošla, šatori su se spakirali, a agonija pravosuđa ostala je kao jedini suvenir. Ovaj slučaj nije samo pravna trakavica – to je studija o tome kako hrvatsko pravosuđe može pretvoriti jednostavno pitanje u višegodišnju dramu. I sve to zbog kampa. Ne hotela, ne resorta kampa.Nagodinu možda Brođani dobiju prvi lege artis nudistički kamp. Brođani se trebaju ogolit do kraja. Uostalom ping pong od pravosuđa nam daje za pravo da prihvatimo nudizam kao svojinu, kad je već moguća ovakva pravosudna Santa Barvara oko kampa, koji to nije ili je? Ne znamo ni mi…
Na kraju balade, Duspara je dokazao da nije kriv. Kamp je građen po zakonu, presuda je pravomoćna, a pravda je – barem na papiru – zadovoljena. No, ono što nije zadovoljeno je povjerenje građana u sustav koji za jedan kamp treba dvije godine, tri suda, pet živaca i 300.000 kuna. Jer u Hrvatskoj, kad pravda dođe, već je prošla sezona – a račun ostaje na stolu.
