Naša tema nisu ni Slavica ni Mirko. Naša tema je naš grad koji obožavamo, a to je Dlavonski Brod.Postoje mjesta koja grad izgubi preko noći. Sruši se neka stara zgrada, posiječe drvored, nikne nešto novo i gotovo. A postoje mjesta koja nestaju toliko polako da njihovo nestajanje gotovo i ne primijetimo. Malo po malo, godinu po godinu, sve dok jednog dana ne shvatimo da je od njih ostala samo uspomena. Nemamo pojma ni koja je budućnost naše jedine rijeke Save.
Tako su nestajale i Ciglarske bare. Brodsko more.
Naravno, nije to bilo more s razglednice. Nije bilo ležaljki, beach barova, tuševa, koncesionara ni naplate parkinga. Bilo je malo blatnjavo, prilično divlje i upravo zato naše. Tamo su generacije Brođana/ Livađana učile plivati, kupale se, pecale, družile i radile ono što se nekada radilo bez prethodnog ispunjavanja obrasca i prijave na nekakvu aplikaciju.
Na SBpozitivno smo još 2024. pisali o Ciglarskim barama link i ljudima koji ih pamte iz vremena dok su stvarno bile brodsko kupalište. Na Bare se išlo s Livade, iz tadašnje Partizanske, preko Ciglarskih grica. Klinci su sami kopali stepenice kako bi lakše ušli u vodu, pravili skakaonice i znali gdje je plićak, a gdje se može skočiti. Nitko nije napravio projekt vrijedan tri milijuna eura da bi djeci objasnio kako se dolazi do vode. Jednostavno su došla.
I upravo u tome valjda i jest razlog zašto ih se ljudi toliko dobro sjećaju. Ciglarske bare nisu bile turistička atrakcija nego dio života grada. One su i dio mog indediteta, brojnih poznatih i manje poznatih Brođana.
Slavonski Brod takvih je mjesta tijekom desetljeća izgubio poprilično. Migalovci, Brođanka, Najlon bašća… Stariji Brođani točno znaju što ta imena znače, dok mlađima sve više zvuče kao priče iz nekog drugog grada. Ciglarske bare još nisu potpuno prešle u tu kategoriju. Još postoje. Barem ono što je od njih ostalo.
I zato je zanimljiva peticija koja je ovih dana pokrenuta pod jednostavnim nazivom „Grad Slavonski Brod neka otkupi Ciglarske bare“. Ideja je zapravo vrlo jednostavna: Grad bi trebao zaštititi ono što je ostalo, utvrditi vlasničko stanje, a zemljište koje nije gradsko pokušati otkupiti prije nego što jednoga dana shvatimo da više nemamo što spašavati.
Autorica peticije Kristina Agatić Ciglarske bare opisuje kao vodenu i zelenu oazu u gradu, prostor biljnog i životinjskog svijeta te područje važno za lokalnu mikroklimu. Traži se da Grad pokrene postupak otkupa i Bare proglasi strateškim interesom Slavonskog Broda. Da ne zaboravim, obavezno potpišite peticiju. Tu je LINK
I tu zapravo dolazimo do vrlo jednostavnog pitanja. Zašto ne?
Grad kupuje zemljište kada treba napraviti cestu. Kupuje ga za vrtiće, škole, parkirališta, gospodarske zone i druge projekte. Zašto jednom ne bi kupio zemljište zato da na njemu nešto ne napravi? Zašto strateški interes grada uvijek mora značiti beton, zgradu ili cestu? Možda je ponekad najveći interes grada sačuvati komad vode i zelenila.
Naravno, prije svega treba ozbiljno utvrditi što je ondje čije. Koje su čestice gradske, koje privatne, kakav je prostorno-planski status, kakva je voda i što danas zapravo živi u Barama i oko njih. Tek nakon toga može se razgovarati o uređenju.
A tu bi trebalo biti posebno oprezan jer poznavajući našu ljubav prema „uređenju“, još bismo mogli spasiti Ciglarske bare tako da prvo posiječemo pola zelenila, poravnamo teren, izlijemo beton, napravimo parking, postavimo dvadeset lampi i na kraju dignemo golemi natpis „Ciglarske bare“.
Pa onda svečano otvorimo prirodu.
Ne treba nam to.
Bare bi trebalo urediti upravo toliko da ostanu bare. Napraviti nekoliko normalnih prilaza, staze, klupe i koševe za smeće. Dio ostaviti ribičima, dio ljudima koji žele prošetati, a dobar dio jednostavno ostaviti pticama, ribama, žabama, trstici i svemu ostalom što je tamo bilo puno prije nego što smo zaključili da svaki kvadratni metar grada mora imati neku tržišnu vrijednost.
U blizini je i Galovo, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta ovoga kraja. Kada bi se cijeli prostor pametno osmislio, Ciglarske bare mogle bi postati sasvim pristojna zelena zona Slavonskog Broda. Staze kroz prirodu, poneka klupa, edukativne ploče o povijesti ciglane i samih Bara, prostor za ribolov, možda jednoga dana, ako voda i sigurnosni uvjeti to dopuštaju, čak i mali uređeni dio za kupanje.
Ne treba tamo napraviti Disneyland. Ne treba napraviti ništa spektakularno. Upravo suprotno.
Treba ostaviti malo grada na miru.
Druga mogućnost je puno jednostavnija. Nastavimo kao do sada. Malo naspemo ove godine, malo dogodine, nešto zaraste, nešto se zatrpa i za deset ili dvadeset godina riješili smo problem. Bara nema.
Onda možemo postaviti lijepu informativnu ploču: „Na ovom mjestu nekada su se nalazile Ciglarske bare.“
Možemo staviti i QR kod. To je danas moderno.
Neki će klinac mobitelom skenirati kod, pogledati stare fotografije i vidjeti gomilu Brođana kako se kupa tamo gdje on upravo stoji na asfaltu. Vjerojatno će pitati: „Pa ako je ovo bilo tako dobro, zašto ste to zatrpali?“
Ne znam baš što bismo mu odgovorili.
Jer priča o Ciglarskim barama više nije samo nostalgija ljudi koji pamte kupanje prije četrdeset ili pedeset godina. Lijepo je čuti njihove priče, ali ovo se zapravo puno više tiče onih koji danas imaju deset godina i onih koji se još nisu ni rodili.
Gradovi danas troše ozbiljan novac kako bi vratili zelenilo, vodene površine i prirodno tlo koje su desetljećima uništavali. Mi nešto od toga još imamo. Možda bi bilo pametnije sačuvati to danas nego za dvadeset godina prijaviti europski projekt od pet milijuna eura pod nazivom „Revitalizacija nekadašnjih Ciglarskih bara“.
Prvo ih uništimo, pa ih onda revitaliziramo. To bi već nekako bilo po našem.
Zato peticija za spas Ciglarskih bara ima smisla. Ne znači da Grad sutra mora ispisati ček i kupiti sve što se tamo nalazi. Ali znači da je krajnje vrijeme da se jasno utvrdi vlasništvo, vidi što je moguće otkupiti, zaštiti ono što još postoji i napravi plan u kojem glavna ideja neće biti što ondje možemo izgraditi, nego što ondje možemo sačuvati.
Slavonski Brod nema more. Ali imao je svoje Brodsko more. Nije bilo luksuzno, nije bilo savršeno, nije imalo ležaljke ni beach bar. Imalo je vodu, zelenilo i generacije Brođana koje su tamo ostavile dio djetinjstva.
Njihovo vrijeme ne možemo vratiti.
Bare još možemo.
Vratimo Ciglarske bare Slavonskom Brodu dok još imamo što vratiti.
