Biti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, i sam sam osoba s invaliditeom a posebno u Slavonskom Brodu, nije bolest. Nije ni stanje. To je dugotrajni tečaj preživljavanja, u kojem polažeš ispite iz čekanja, poniženja i nevidljivosti. Diploma? Možda neka presuda s pečatom HZMO-a da ti invaliditet još uvijek traje. Ako imaju vremena potvrditi. SVaki dan živiti s invaliditetom i razmišljati tko razumije moj kligonski , a tko ne, tko će vidjeti da sam musav. Dosadi, a i zaboli me. Da musav sam i pričam kligonski.Moja stvar i hvala svima koj mi pokažu i ukažu na musavost. Nisam ja, moždani je kriv. Svejedno ostavio mi je zalihe hrane na usnici . Znam lijevo. Obrisati ću Hvala Vam.
U teoriji političara tipa Piletića odavno smo razvijeniji od Švicarske, sve je sjajno. Prava su zajamčena zakonima, konvencijama, deklaracijama, pravilnicima i naravno oaretičnim smješkom kvazimudana i drndaroša iz politike.. Na papiru, Hrvatska je raj za osobe s invaliditetom. U praksi, taj papir često posluži samo da se njime guzo obrišeš nakon što ti sustav pošalje još jedan dopis da nešto “nije u nadležnosti” ili ti ti da neki od..eb s ovjeren pečatom.
U Brodu, ako imaš invaliditet, to znači da si nevidljiv dok ne zatražiš pomoć – a onda postaješ problem. Parkirna mjesta za osobe s invaliditetom su tu – negdje, valjda. Ako nisu zauzeta, onda su nepostojeća. Ako postoje, možda su izbrisana ili zamijenjena kladionicom. Komunalni redari? Imaju pametnija posla.
Gradski prijevoz? Kombi za osobe s invaliditetom? U teoriji da, u stvarnosti samo ako se dovoljno dugo moliš, ili te netko s debelim žicvima vozi. Ako se vozaču da, i ako sustav u tom trenutku ne štedi na gorivu. U večernjim satima? Nemoj sanjati. I ne, ovo nije Zagreb – ali zato imamo sve njihove birokratske gluposti, samo bez infrastrukture.
„U Brodu si OK osoba s invaliditetom samo dok si kući. Čim izađeš – postaješ smetnja.“
Osobni asistenti su posebna priča. Imaš pravo. Samo što ih nema. Sustav je rekao da će ih naći – još traže. Ako i nađu nekog, za 4 eura po satu, taj čovjek je polubog koji mora biti i fizioterapeut, i psiholog, i kućna pomoćnica, i GPS s razumijevanjem. Ne čudi da ih nema.
„Imam pravo na asistenta, ali nemam pravo da ga stvarno dobijem.“
Terapije? Dijete ti treba logopeda? Fizioterapeuta? Psihologa? U Slavonskom Brodu čekanje može potrajati mjesecima. Ako ikad dođeš na red. Ako terapeut nije u Njemačkoj. Ako te netko upiše kako treba. U međuvremenu – snađi se.
Vještačenje? Ah, da. To je hrvatska lutrija. Jedan liječnik kaže da si 80% invalid. Drugi kaže da nisi. Treći traži novu dokumentaciju. Četvrti se više ni ne javlja. Invaliditet ti ne priznaju po nalazima, nego po tome gdje živiš, koga znaš, i koliko si strpljiv. I onda čekaš. Tri mjeseca. Šest. Devet. Godinu. U međuvremenu nemaš pravo na ništa.
„Invaliditet ti ne priznaju po rendgenu, nego po sreći.“
Zapošljavanje? Postoje kvote. Postoje i poslodavci. I između njih – propast. U Brodu se osobe s invaliditetom ne zapošljavaju, one se spominju u izvještajima. Jer poslodavcima je jeftinije platiti kaznu nego osigurati prilagođeno radno mjesto. Rampu. Pristup. Ili, ne daj Bože, ljudsko razumijevanje.
„U Brodu zapošljavaju osobe s invaliditetom samo u brošurama.“
Imaš pravo na inkluzivni dodatak, novi naziv za ono što smo prije zvali invalidninom. Lijepo zvuči. Inkluzivno. Europski. A onda vidiš iznose – i padneš s kolica. Osobe sa 100% invaliditetom, koje ne mogu samostalno živjeti, dobiju 500 ak, ali možemo imati par miluna eura na računu. Zamislite ako naslijedimo šupu ka drugu nekretninu gubimo inkluzivni.Stupidno da stubidnije ne može bit. Narativ paretičnih drndaroša kaže dalje ako si u domu ukidaju ti inkluzivni. Inkluzivno nemaš ni za kavu, a ako možeš pušiti popušio si. A ako imaš osobnog asistenta, hrpu dodatne dokumentacije, pa ti se “preklapaju prava”, lako možeš dobiti manje – ili ništa.
„Inkluzivni dodatak: zvuči kao nagrada, ispadne kao kazna.“
I sve ovo znamo. Govorimo o tome godinama. U Gradskoj upravi znaju. U ministarstvu znaju. Zna i predsjednik, zna i Sabor. I nitko ništa. Jer ne vičeš dovoljno. Ili ne blokiraš cestu. Ili ne odgovaraš dnevnoj politici. Pa čekaš.
„Ne tražimo sažaljenje. Samo da nam se maknu prepreke koje su drugi stavili.“
Slavonski Brod ima sve preduvjete da bude pristupačan, dostojanstven i solidaran. Ali još uvijek ostaje grad u kojem invaliditet znači: “tišina”, “čekanje”, “možda iduće godine”.
Do tada, vozimo se kolicima po rupama, nosimo dokumentaciju kao stijeg, čekamo asistente kojih nema, terapije kojih nema, i prava koja nam pripadaju – ali se ne daju.
U Hrvatskoj možeš biti sve. Osim osoba s invaliditetom s dostojanstvom, jer dostojanstvo je na čekanju.
