Klimatske promjene ne postoje. Eto, možemo odmah na početku riješiti tu dilemu i nastaviti dalje. Sve je to, kako često možemo pročitati po komentarima, jedna velika prevara. Nekakav projekt, agenda, način da nam uzmu novac, zabrane automobile, krave, roštilj i tko zna što još.
Jer vrućina je bilo i prije.
To je valjda najjači dokaz.
Moj pokojni dida je kosio na plus 40 sjedeći u hladu i nije kukao.
Dobro. Moj dida je svašta radio što ja danas ne bih radio i to baš nije znanstvena metoda, ali nema veze. Nažalost preminuo je.
Bilo je vruće i prije. Naravno da je bilo. Bilo je i suša, poplava, požara, hladnih zima i ljeta za koja su ljudi govorili da ih ne pamte. Nitko normalan ne tvrdi da je prije 1990. temperatura u srpnju bila 22 stupnja i da su Slavonci išli u žetvu u skijaškim jaknama.
Nije uopće stvar u tome.
Ali pokušaj ti to objasniti čovjeku koji ti na priču o globalnom zatopljenju pokaže fotografiju snijega.
To mi je možda i najdraže.
Padne u siječnju dvadeset centimetara snijega i odmah kreće.
„A gdje vam je sad globalno zatopljenje?“
Evo ga, sakrilo se iza garaže. Čeka da se snijeg otopi pa će opet izaći.
Čovjek fotografira termometar na minus pet i praktički je završio raspravu. Što će ti desetljeća mjerenja, oceani, sateliti, ledenjaci i nekakvi tamo znanstvenici kad je Draženu jutros smrznula brava na Škodi. Opet!
I sad bi se čovjek trebao svađati.
Ne da mi se.
Stvarno mi se više ne da. To je al pari s raspravama o partizanima, ustašama, vakserima, ne vakserima. Nema kraja.
Jer smo došli do toga da znanstvenik mora potrošiti pola života da bi nešto dokazao, a za pobiti ga treba mobitel, Facebook profil i rečenica „sve je to biznis“.
Ako na kraju napišeš „pametnom dosta“, praktički si doktorirao.
I onda dođe ljeto.
Kod nas u Slavonskom Brodu to izgleda otprilike ovako. Upeče sunce, beton se usija, nema daška vjetra, izađeš van oko dva popodne i odmah shvatiš da si napravio grešku.
Hodaš od hlada do hlada.
Ako ga nađeš.
A hlada baš i nema na bacanje.
Drveće je, izgleda, postalo nekakav urbanistički luksuz. Smeta korijen, smeta lišće, smetaju grane, treba ga održavati, a beton je ipak beton. S betonom znaš na čemu si.
Osim u srpnju.
Onda na njemu znaš i ispeći jaje.
Ali dobro.
Stavit ćemo negdje tri tegle s nekim grmljem, možda klupu pored njih, slikati iz donjeg kuta da se ne vidi ostatak betona i napisati da je to zelena urbana oaza.
Ako ima europskih novaca, još bolje.
Onda je održivo.
Nemam ja ništa protiv projekata, da se razumijemo. Samo mi je ponekad smiješno koliko smo postali dobri u imenovanju stvari. Posiješ travu – zelena tranzicija. Postaviš dvije klupe – revitalizacija prostora. Staviš punjač za električni automobil – grad budućnosti.
A onda tražiš hlad da ne krepaš dok ideš do tog punjača.
I svake godine ista priča.
„Ovo nije normalno.“
Pa možda stvarno nije?
„Ma je. Ljeto.“
Dobro.
Ljeto.
Onda ne padne kiša tjednima.
Zemlja tvrda, trava žuta, poljoprivrednici gledaju u nebo, Sava se povuče i opet svi govore kako ovo dugo nisu vidjeli.
Pa padne kiša.
Samo što ne padne normalno.
Nema više onog dosadnog sivog dana kad rominja od jutra do večeri pa ti ide na živce jer ne možeš nikamo. Sad se nebo otvori, saspe sve što ima u pola sata, šahtovi više ne znaju što bi sa sobom, voda nosi kante po ulici i svi stoje na prozorima i snimaju.
„Ovo nikad nije bilo.“
Možda…
„Kanalizacija.“
Dobro, jebala vas više kanalizacija.
Naravno da kanalizacija može biti loša. Naravno da su gradovi prebetonirani i da voda nema kamo. Naravno da svaki pljusak nije dokaz klimatskih promjena.
Ali koliko se još stvari mora dogoditi da barem dopustimo mogućnost da se nešto događa?
Ne moramo odmah grliti stabla.
Samo pitam.
Jer kad je suša – bilo je suša i prije.
Kad je poplava – bilo je poplava i prije.
Kad je 40 stupnjeva – bilo je vruće i prije.
Kad gori pola Mediterana – šume su gorjele i prije.
Kad je more toplije – pa super, barem se možemo kupati.
Kad zime nema – još bolje, manje ćemo potrošiti na grijanje.
Mi smo zapravo narod koji bi i smak svijeta uspio pretvoriti u neku malu životnu pogodnost.
„Dobro je, barem nema gužve.“
A najjači argument od svih je da se klima oduvijek mijenjala.
Je.
Stvarno je.
To uopće nije sporno.
Zemlja je prošla svašta. Ledena doba, vulkane, udare asteroida, ogromne promjene temperature, masovna izumiranja…
Samo mi nije jasno zašto bi nas ovaj zadnji dio trebao umiriti.
„Ma Zemlja će preživjeti.“
Hoće.
Tu se potpuno slažem.
Zemlja će preživjeti nas bez ikakvih problema.
Mi smo ti koji imamo kredit na trideset godina.
Zemlju boli kurac.
Ona je bila ovdje milijardama godina prije prve rate našeg stambenog i vrlo vjerojatno će biti ovdje milijardama godina nakon zadnje.
Kad kažemo da moramo spasiti planet, zapravo malo previše mislimo o sebi.
Planet ne treba spašavati.
Mi pokušavamo sačuvati uvjete u kojima je nama relativno ugodno živjeti, proizvoditi hranu, imati vodu i ne razmišljati svako ljeto hoće li nam kuća izgorjeti ili je odnijeti voda.
To je cijela priča.
Ali tu dolazimo do pravog problema.
Jer ako priznamo da klimatske promjene postoje i da ljudi imaju veze s njima, onda više nije dovoljno samo klimati glavom dok gledamo dokumentarac o polarnim medvjedima.
Onda bi možda trebalo nešto i promijeniti.
A tu smo malo tanji.
Svi volimo prirodu.
Dok nam ne smeta.
Volimo drveće, ali ovo ispred zgrade baš treba srušiti jer mi ptičja govna padaju na Mazdu.
Volimo čisti zrak, ali neću valjda pješke kilometar i pol.
Volimo Jadran, samo da se još ovaj komad obale betonira jer čovjek mora negdje parkirati.
Volimo obnovljive izvore energije, ali nemoj vjetrenjaču kod mene jer ružno izgleda.
Neka bude kod nekog drugog.
U biti, neka sve bude kod nekog drugog.
Neka Kinezi smanje emisije.
Neka Amerikanci manje troše.
Neka Nijemci gase nešto.
Neka država nešto napravi.
Neka Grad posadi drveće.
Samo nemoj ovo moje dirati.
I tu smo zapravo riješili klimatske promjene.
Prebacili smo ih drugome.
Ako su ljudi krivi – nisam ja.
Ako sam i ja – Kinez je više.
Ako Kinez nešto popravi – Indijac.
Ako i Indijac popravi, naći ćemo već nekoga.
Neće svijet ostati bez budale na koju možemo pokazati prst.
I tako ćemo jednog dana sjediti u kući, klima će raditi na 18, vani će biti 44, negdje će gorjeti šuma, negdje će voda odnositi automobile, na televiziji će reći da je upravo izmjeren najtopliji srpanj otkad postoje mjerenja, a mi ćemo otvoriti hladno pivo i reći:
„Ma lažu.“
Možda ćemo se prisjetiti i 1987.
I dida koji je kosio na plus 40.
Onda ćemo pojačati klimu.
Jer je, jebiga, stvarno vruće.
A ako jednog dana ni klima ne bude dovoljna, nema veze.
Klimatske promjene ne postoje.
Crko vam frižider, pardon hladnjak.
