Kad je 2013. Grad Slavonski Brod prijavio projekt nove škole Milan Amruš, rečeno je da je to prioritet koji je trajao četrdesetak godina da se ostvari.. Znate ono, “djeca su nam na prvom mjestu”. Dvanaest godina kasnije završilo je blabla bla, shvatili smo da su djeca na popisu negdje između uređenja kružnog toka na Glogovici i postavljanja novih klupica po gradu. Naš Karlo Plehandžić jedva čeka da svoj novi podkast više ne snimi na gradilištu, već u novoj školi , iako je staru i završio čekajući novu. Koliko saznajemo ravnateljica nove škole Nataša Čošić s razlogom ima osmjeh od uha do uha. Karla je rekla zvati na otvorenje nove. Čak smo saunali da je ravnateljica upoznata s starim igrama kao je školica. Školicu je odigrala na gradilištu ispred tad buduće škole. Video:
Godinama su roditelji gledali zgradu u Osječkoj i pitali se hoće li krov pasti prije nego što zazvoni kraj sata. Iz Gradske kuće je stizala uvijek ista rečenica: “Samo što nije.” Kad bi to “samo što nije” istina, Brod bi odavno bio Švicarska. Možda i je, ali mi nismo upoznati.
Istina je i ovo: Grad je darovao zemljište u Kažotićevoj za novu školu. I to je potez vrijedan svake pohvale. No zemljište samo po sebi ne gradi zidove, ne postavlja krov i ne unosi klupe. Trebalo je tri ministarstva( sto ministara) i županija da se posloži financijska konstrukcija. Tek kad je krajem 2023. Vlada odlučila financirati završne radove, gradilište je prodisalo. Možda je razlog što su se približavali izbori, a možda i zato što netko shvatio da se odugovlačenjem ne dobivaju glasovi. Brođani su poznati po tome da biraju uvijek promjene, ali otom potom.
Nova škola je moderna, funkcionalna i prilagođena djeci s teškoćama u razvoju. S atrijem, sportskom dvoranom, voćnjakom i paviljonom nalik obiteljskom domu, ona konačno nudi dostojanstvo koje su učenici i nastavnici čekali desetljećima.
A što sa starom zgradom? Ah, “atraktivno zemljište” u Osječkoj. Povijest nas uči da takvi prostori rijetko ostaju javni. Uvijek se nađe netko tko zna što s njima “za dobrobit svih nas” napravi neku zgradurinu, a ta dobrobit se obično mjeri kvadratima u rukama pravih ljudi. Možda bi ovaj put moglo biti drukčije, možda.
Kako mi reče jedan roditelj dok smo prolazili pokraj stare škole: “Oprostili smo godine nemara, ali zaboravili nismo.” Neka nova škola Milan Amruš bude podsjetnik da u ovom gradu ništa ne pada s neba, osim ispunjenih obećanja, a poznata”Matejka” destinacija za podizanje lijekova.( LINK)
