Uvijek me iznova pogodi val uspomena kad prođem kraj Osnovne škole nekad Nada Božić, sad Antun Mihanović. Toliko toga stane u tih nekoliko desetakametara betona i cigle: od božićnih priredbi do nezavisnosti, od profesora koji su bili institucije do igrališta koje je za nas tad klince bilo svemirski brod. Škola nakon koje je i gimnazija djelovala kao lagana šetnja, a ne kao nastavak obrazovanja. Profesor Ciglar, matematičar kod kojeg je i dovoljan bila odlična ocjena za koju si morao dosta učiti. Profesor Kern, akademskislikar koji je predavao u više škola, među njima i u Antunu Mihanoviću. Profesor Mađarević i cijela galerija likova koji su obilježili generacije Brođana. Danas ih više nema, ali u našim glavama i dalje stoje pred pločom. Danas stoje neki drugi nastavnici….
Do početka Domovinskog rata išao sam u tu školu, sve dok granata nije odlučila da je baš moja soba u Gupčevoj idealno mjesto za pad. I tako sam dobio sobu bez stropa otvoreni koncept prije nego je to postalo moderno. A škola je imala i atomsko sklonište, koje smo vidjeli jednom, kao da smo ušli u neku tajnu bazu, ali kad su počele uzbune dislocirali su nas u Kostrenu. Je li danas u funkciji atomsko sklonište, tko bi znao. Možda čuva stare lopte, možda paučinu, možda uspomene, a možda je i održavano.
Igralište iza škole, ono kod novog dijela za više razrede, bilo je naše najbolje igralište, a dvorana svemirski brod. Tamo se haklalo, igralo nogomet, padalo, svađalo, mirilo, a torbe kod starog djela su bile stative jer tko je tada imao prave. Bilo nas je tridesetak u razredu, a danas ih je nekoliko puta manje, kao i razrednih odjeljenja. Nekad si morao čekati red da uopće dotakneš loptu, danas bi mogao organizirati turnir i još bi ostalo mjesta za sve osim za parkiranje.
Zato me i iznenadila vijest da je igralište postalo parking. Nisam mogao vjerovati dok ne vidim vlastitim očima. I što sam zatekao? Ništa. Doslovno ništa. Prazno igralište, lanac, lokot i tišina. Ni auta, ni djece, ni lopte. Samo uspomene koje su se same od sebe počele dizati kao prašina s betona. Možda će igralište postati parking kad radnici završe. Možda se nešto obilježavako u školi. Možda je sve samo glasina, ali montaža nije.. Možda je to samo Slavonski Brod, grad koji se polako pretvara u jednu veliku parking zonu.
Ali danas, kad sam provjerio, nije bilo ničega osim praznog prostora i punog kiborgovskog srca. I shvatio sam da igralište možda jest prazno, ali uspomene nisu. One su i dalje tamo, žive, glasne, pune dječje vike, hakla, smijeha i profesora koji su nas učili više nego što smo tada shvaćali.
