Kada je početkom 2024. stupio na snagu Zakon o inkluzivnom dodatku, predstavljen je kao povijesni iskorak za osobe s invaliditetom. Ideja je bila plemenita – objediniti četiri dosadašnje naknade, povećati iznose i stvoriti jednostavniji, pravedniji sustav. Na papiru – iskorak prema civiliziranijem društvu. U praksi birokratska zamka koja mnogima nije donijela inkluziju, nego novu nesigurnost. Inkluzivni dodatak, koji bi trebao biti mjera socijalne uključenosti, u praksi proizvodi socijalnu ekskluziju. Kako je bit osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Nije sve u parama, ali nešto je u ljudskosti koje nema ni malo u birokratskom aparatu. Ima lažnog osmijeha onih koji odlučuju o tvojoj sudbini , a s invaliditetom im je jedina dodirna točka što te vide. Inkluzivnost je dobra do te mjere da sve više ljudi bi poželjelo natrag Osobnu invalidninu.
Prema podacima Ministarstva rada, do kolovoza 2025. zaprimljeno je više od 340.000 zahtjeva za inkluzivni dodatak. Od toga je čak 110.000 ljudi mjesecima čekalo rješenje, iako zakon predviđa rok od 30 do 60 dana. U srpnju iste godine dodatak prima oko 200.000 korisnika, dok ostali još uvijek čekaju svoj red. Čekaju, u državi koja se hvali inkluzijom. Pih, zakon je kod nas maglovita forma. Toliko maglovita da je ne vide ni oni koji su ga pisali. A primjena je većinom u dnevno političke svrhe raznih političkih drndaroša i kvazimudana koji upravljaju s nama,
Sustav jw u kolapsu” a praksa to potvrđuje: mjesecima stotine tisuća ljudi žive bez jasne informacije kada će, i hoće li, dobiti ono što im zakonom pripada. Piletić se smije, ne sekirajte se Vama je super. Ljudi umru čekajući inkluzivni i gle čuda onda stigne i brže bolje se stopira isplata. Valjda na onom drugom svijetu nema toliko birokracije i inetnosti kao tu kod nas.„Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti.“ Osobe s invaliditetom su ljudi samo obićni ljudi koji zaslužuju inkluziju. Teško je bit u koži osobe s invaliditetom, a ovdje kod nas na brdovitom Balkanu nakon svakog susreta s birokracijom sve je teže. Naprosto dosadi borba s vjetrenjačama i čekanja Gota po hrvatski. . Ljudi podnose zahtjeve, šalju dokumente, odlaze na vještačenja — i čekaju. Čekaju rješenje, čekaju uplatu, čekaju da ih netko vidi. A Godot, naravno, ne dolazi, niti mu se da. Na pauzi je
A i kada dočekaju, iznenađenja ne nedostaje. Brojni korisnici svjedoče da im se nakon novog vještačenja dodatak – smanjio. I to ne zato što im se stanje poboljšalo, nego zato što je netko na papiru procijenio da jest. Tako neki „ozdrave“ od bolesti koje se ne liječe, „naraste im noga“ ili „ruka proradi“. Čudotvorno ozdravljenje po državnom vještaku, nakon kojeg umjesto 480 eura dobiju 162. Na papiru – zdraviji. U stvarnosti – siromašniji.
„Inkluzivni“ dodatak tako postaje sve osim inkluzivnog. Razine potpore variraju od 720 do tek 138 eura. Oni na najnižim razinama ne mogu pokriti ni osnovne životne troškove, a kamoli troškove liječenja, pomagala, prijevoza ili prehrane. Ministarstvo tvrdi da su svi korisnici „u boljem položaju nego prije“, no brojke i stvarni život govore drukčije.
Za mnoge osobe s invaliditetom, pogotovo one koje žive same, svako novo rješenje dolazi kao udarac. Sustav koji bi trebao pomagati pretvara se u mehanizam za preživljavanje. Jedan korisnik sa 100-postotnim invaliditetom slikovito kaže: „Na papiru sam ozdravio, ali svako jutro se budim s istim bolovima i pitanjem kako preživjeti dan.“
U konačnici, država je stvorila mjeru koja se zove inkluzivni dodatak, ali isključila one kojima je najpotrebnija. Sustav koji “liječi” ljude birokratskim rješenjima, dok ih istodobno osiromašuje, ne može se nazivati inkluzivnim. To je samo nova forma stare nepravde, zamotana u administrativnu traku dobre namjere.
Dok se u Vladinim priopćenjima barata milijunima izdvojenima za inkluziju, tisuće građana i dalje čekaju, preispituju i strahuju. Oni ne traže čudo, nego doslovno – pravo da prežive. Upravo tu i preživljavamo. U najljepšoj zem lji na brdovitom Balkanu. Može li biti gore i sporije? Naravno da može!
