Stanoje Jovanović bio je više od uličnog svirača. Bio je ritam Slavonskog Broda, topla nota u svakodnevici, osmijeh koji je znao svirati, bio je naš Stanoje Njegova harmonika nije bila samo glazbeni instrument bila je produžetak njegove duše, produžetak njegove vedrine, njegove upornosti i ljubavi prema ljudima, kao i njegovo poznavanje pjesama. Skoro nije bilo dana da Korzom nisi prošao, a da nisi čuo njegovu glazbu kako se provlači između koraka, razgovora i mirisa kave. Bio je tamo i kad je sunce pržilo i kad su pahulje padale po njegovim prstima, uvijek s istim osmijehom, uvijek s istom pjesmom u srcu. Kad ga nebi bilo pomisli smo gdje je.Nažalost u 60 oj godini svog života preminuo je i napustio svoju pozornicu koja je bila naš grad.Mnogi od nas nisu znali da je imao svoj youtube kanal na kojem je povremeno objavljivao na svoje obrade nekih poznatih pjesama i na poliglotski način. Svirao je harmoniku koju je sam naučio svirati, kao samouk . Svi smo ga znali po podosta videa( youtube i ostale mreže) prolaznika kojima je svirao, ali uvijek dao optimizam i svoj smiješak.
Brođani su ga voljeli jer je bio naš i jedan od nas. Nije se pravio važan, nije tražio pozornicu – on ju je stvarao. Njegov pozornica bila je svako mjesto na kojem može zasvirati , Klupica ili bilo kakva stolica/ hoklica bili su dovoljni, njegova publika svi mi. Djeca su mu mahala, stariji mu klimali glavom, a turisti ga fotografirali kao da je gradski spomenik. I možda je to i bio – živi spomenik jednostavnosti, radosti i upornosti. Nije imao puno, ali je davao sve. Kad su mu jednom ukrali harmoniku, grad je plakao s njim. Ali nije prošlo dugo i Stanoje se vratio, s posuđenom harmonikom i istim onim osmijehom koji je govorio: “Nećete me tako lako utišati.”
Bio je poznat po šalama koje su bile jednostavne, ali su pogađale ravno u srce. Znao je reći: “Ako ne znaš što bi sa sobom, dođi do mene – ja ću ti odsvirati razlog da se nasmiješ.” I stvarno, mnogi su upravo to i činili. Dolazili su do njega kad im je bilo teško, kad su slavili, kad su jednostavno htjeli osjetiti da je sve u redu. Jer kad bi Stanoje svirao, činilo se da svijet stane na tren i posluša.
Njegov odlazak ostavlja tišinu koju je teško opisati. Korzo bez njega izgleda kao pozornica bez glavnog glumca. Ali u toj tišini, ako dobro osluhneš, još uvijek možeš čuti eho njegove harmonike, još uvijek možeš osjetiti toplinu njegova pogleda. Jer takvi ljudi ne nestaju. Oni ostaju u svakom kutku grada, u svakom osmijehu koji su izmamili, u svakom djetetu koje je zaplesalo na njihov ritam.
Stanoje Jovanović nije bio poznat po velikim riječima, ali je zato bio majstor malih čuda. na harmonici. Upravo zato, dragi Stanoja, hvala ti. Hvala ti što si nas naučio da se sreća može svirati, da se pozitivnost i ljubaznost može čuti i da je ponekad dovoljno samo stati i poslušati. Nedostajat ćeš nam na Korzu, po , tržnici… Pogreb je 31. 10( petak) u 12 sati na Gradskom groblju. Počivaj u miru, veliki čovjeće.
