U zemlji u kojoj sve poskupljuje osim ljudskog dostojanstva, postoji jedna posebna kategorija građana za koje inflacija jednostavno ne vrijedi. To su korisnici inkluzivnog dodatka. Za njih je osnovica 120 eura, i ta brojka stoji kao sveta krava, uklesana u kamen, nepromjenjiva, otporna na tržište, ekonomiju, realnost i zdrav razum. Dok cijene hrane, režija, lijekova i prijevoza rastu iz mjeseca u mjesec, osnovica od 120 eura ostaje nepomična, kao da žive u paralelnoj dimenziji u kojoj je kruh i dalje 0,80 eura, a život besplatan. To je osnovica za inkluzivni koja ne ide ni gore ni dolje od donošenja Zakona u u inkluzivnom dodatku.
Ljudi čekaju rješenja o inkluzivnom dodatku mjesecima, neki i više od godinu/ dvije dana. Čekaju kao da se prijavljuju za svemirsku misiju, a ne za pravo koje bi trebalo biti osnovno i automatsko. I dok čekaju, inflacija uredno radi svoje, ali ne – ne za njih. Za njih je inflacija zaustavljena dekretom. Ako pitaš sustav, 120 eura je sasvim dovoljno za sve potrebe osobe s invaliditetom i već godinama iste nema. Valjda zato što osobe s invaliditetom, prema logici sustava, ne jedu, ne griju se, ne putuju, ne kupuju odjeću, ne plaćaju lijekove i ne žive u istom svijetu kao ostatak populacije.
Apsurd ide još dalje. Onkološkim i mnogim bolesnicima je inkluzivni dodatak smanjen. Jer, očito, ako si prošao kemoterapiju, zračenje i operacije, sustav smatra da si postao otporniji i na troškove života. Možda ti se nakon dijagnoze smanji apetit, pa ti treba manje hrane. Možda ti se smanji potreba za grijanje, jer si “topliji u duši”. Ili možda država jednostavno vjeruje da bolest smanjuje troškove života, pa ti zato može smanjiti naknadu.
I dok se sve to događa, socijalna pomoć raste za 10 eura, udomitelji dobivaju 5 eura, roditelji njegovatelji ostaju ispod minimalca, a osnovica za inkluzivni dodatak ostaje 120 eura – kao da je riječ o nekoj mitskoj brojci koja se ne smije dirati. Kao da je 120 eura dovoljno za život, a sve iznad toga je luksuz. A da napokon Zakon o inkluzivnom dodatku (NN 156/2023) koji stupio je na snagu 1. siječnja 2024. godine, s ciljem objedinjavanja financijske podrške osobama s invaliditetom u Hrvatskoj, zamjenjujući ranije odvojene naknade, te regulira uvjete, iznose, razine potpore i financiranje dodatka za osobe s invaliditetom i djecu s oštećenjem zdravlja, osiguravajući im ravnopravno sudjelovanje u društvu stupi na snagu za sve? Šalim se brzo će. Opet se s suzom u funkcionalnom oku šalim.
Sve skupa izgleda kao društveni eksperiment: koliko malo možeš dati, a da to još uvijek nazoveš “povećanjem”; koliko dugo ljudi mogu čekati rješenja, a da sustav i dalje tvrdi da funkcionira; koliko možeš ignorirati inflaciju, a da se nitko ne zacrveni. Odgovor je, čini se, beskonačno.
Ako želiš dokaz apsurda, dovoljno je pogledati kako se tretiraju osobe s invaliditetom. Oni su jedina skupina za koju se pretpostavlja da ne osjećaju inflaciju. Jer, kako bi rekli u Ministarstvu: sve će to biti riješeno… kad bude riješeno. A do tada – 120 eura. Jer što će ti više, kad ionako živiš u svijetu u kojem inflacija ne postoji.
Ovakva socijalna politika ne može se nazvati inkluzivnom. Ona je, naprotiv, isključujuća. Dok se javno govori o brizi za najranjivije, u praksi ih se sustavno drži ispod svake granice dostojanstva, na razini pukog biološkog opstanka. Inflacija, koja za sve ostale predstavlja ozbiljan društveni i ekonomski problem, za korisnike socijalnih naknada očito ne postoji. Njihove su potrebe administrativno zamrznute u nekom paralelnom svijetu u kojem se s 170 eura mjesečno može živjeti, hraniti, odijevati i sudjelovati u društvu. To nije inkluzija, nego socijalna ekskluzija s pečatom države, cinično upakirana u formalne odluke i simulaciju javnog savjetovanja. U takvom kontekstu, nameće se jednostavno pitanje: što bi bilo kada bi ministar Piletić, umjesto stalnih empatičnih osmijeha pred kamerama, građanima darovao – ostavku? Jer bi to, za razliku od deset eura “povećanja”, napokon bio čin stvarne političke odgovornosti.
