A
Dok danas s nestrpljenjem brojimo dane do godišnjeg odmora i planiramo kako spojiti praznike za što dulji odmor, šezdesetih godina prošlog stoljeća stvari su bile posve drugačije. Tada su tvornice radnike doslovno morale tjerati na more! Kako su radnice i radnici u Hrvatskoj počeli uživati u blagodatima godišnjeg odmora i na koje su sve načine tvornice pokušavale uvjeriti svoje zaposlenike da im je odmor potreban, saznajemo iz knjige Plave kute idu na more autorice Ane Rajković Pejić.
Psiholozi u socijalizmu: “Umoran radnik ima smanjen radni učinak.”
Tvornice: “Pošaljimo radnike na ljetovanje!”
Jedno od pitanja koje je ostalo zapamćeno dolazi iz sredine 1970-ih godina, kada je jedan radnik slavonskobrodske tvornice Đuro Đaković, prvi put u životu stigavši na Jadran, upitao svog tvorničkog organizatora odmora i rekreacije: „Je li more slano?“ Bio je samo jedan u nizu tisuća radnika koje su njihove tvornice po prvi put vodile na more, na ljetovanje koje su dosad mogli samo sanjati.
Knjiga Plave kute idu na more – svakodnevica radnika u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća na primjeru tvornice Đure Đakovića autorice Ane Rajković Pejić donosi nam detaljan uvid u život radnika izvan tvorničkih hala. Autorica rekonstruira povijest socijalističke politike brige o radnom čovjeku kroz prizmu slobodnog vremena, odmora i kulturnog života radnika u razdoblju od 1950-ih do kraja 1980-ih.
Povijest malih ljudi i život radnika u velikim industrijskim postrojenjima
U središtu knjige su radnici slavonskobrodskog Đure Đakovića, jednog od najvećih industrijskih giganta u Hrvatskoj tog doba, ali autorica povremeno donosi i usporedbe s radnicima Željezare Sisak te tvornice Borovo. Knjiga obrađuje brojne teme: od borbe protiv alkoholizma i brige o zdravlju radnika, preko organiziranih godišnjih odmora i ljetovanja, do kulturnog uzdizanja radničke klase i nastojanja da se oblikuje „novi čovjek“ – radnik s drugačijim životnim stilom, nepoznatim ranijim generacijama niže društvene klase.
Tvornica Đuro Đaković dosegla je vrhunac proizvodnje sredinom 1980-ih, s oko 16.000 zaposlenih radnika. Dio proizvodnje bio je namijenjen izvozu na tržišta Bliskog istoka, Indonezije i šire, a tvornica je gradila postrojenja i u inozemstvu. Česte su bile razmjene stručnjaka, pa su u Slavonski Brod dolazili inženjeri i radnici iz Indije, Francuske, Gane, Pakistana, Japana, ali i brojna izaslanstva iz Kube, Alžira, Francuske, Sovjetskog Saveza, SAD-a i drugih zemalja.
Strani radnici koji su dolazili na obuku nisu bili samo vezani za tvorničke hale – često su uspostavljali prijateljske veze s lokalnim radnicima, posjećivali njihove obitelji, zajedno slavili praznike i dijelili svakodnevicu. Time se gradila i jedna vrsta međukulturalne razmjene i solidarnosti unutar radničke klase.
Kako su tvornice „tjerale“ radnike na more?
U doba kad je godišnji odmor još bio luksuz, a mnogi radnici nisu nikada prije vidjeli more, tvornice su primjenjivale razne metode kako bi ih potaknule da iskoriste pravo na odmor. Psiholozi su upozoravali da je umoran radnik manje produktivan, a menadžment je uvidio da je potrebno ulagati u zdravlje i odmor radnika.
Organizirani odmori, ljetovanja i razni rekreativni programi postali su obavezni dijelovi tvornica koje su uložile znatna sredstva i trud da radnike uvjere kako je odmor važan za njihov radni učinak i kvalitetu života. Na takav način tvornice su „tjerale“ radnike da iskoriste godišnje odmore, ponekad ih i podsjećajući ili organizirajući zajedničke odluke i prevoz do mora.
Autorica: Mara Pocrnić
