Već desetljećima udišemo zrak koji bi u svakoj normalnoj zemlji bio razlog za izvanredno stanje, ali ovdje je postao folklor nešto između Brodskog identiteta i kolektivnog sporta izdržljivosti preživljavanja. U gradu gdje se jutarnja magla razlikuje od smoga samo po tome što magla ne peče oči, vlast je odlučila odgovoriti na problem na način koji najbolje poznaje: tako da ga pretvori u spektakl uz vatromet. Ako se već ne može pročistiti zrak, može se barem napraviti lansirna rampa i poslati ljude dovoljno daleko da ga više ne moraju udisati i to u jednom smjeru.
U tom duhu, Ciglarske bare simbol nebrige (nekad druženja i ribarenja), odgađanja i vječnih obećanja postaju polazište za rakete koje će Brođane otpremati na Mars. Ideja je, kažu, revolucionarna: umjesto da se riješi izvor zagađenja, riješit će se oni koji ga trpe. U gradu gdje se godinama raspravlja o tome tko je kriv za smrad, čađu i crne pahulje koje padaju s neba, sada se napokon nudi rješenje koje ne zahtijeva ni filtere, ni nadzor, ni odgovornost samo dovoljno goriva da se pobjegne.
U blizini lansirne rampe planira se i tvornica uranija da naš grad bude potpun, jer ako je već zrak otrovan, zašto ne bismo dodali i nešto što svijetli. Nema veze što ćemo upravo mi svjetliti Logika je neumoljiva: kad se već ne može disati, barem će se moći vidjeti u mraku preživjele Brođane. A kako je asfaltna baza ionako tu, sve se uklapa u jedinstvenu viziju grada koji je odlučio da je lakše izgraditi svemirsku infrastrukturu nego riješiti emisije iz vlastitog dvorišta.
Građani, navodno oduševljeni, reagiraju onako kako Brođani najbolje znaju humorom koji je istodobno obrambeni mehanizam i jedini preostali oblik uzaludnog protesta. Stanovnici Šestinca, koji već godinama žive između smoga, kamiona i obećanja, sada se smiju jer je to jedino što im preostaje. Zaposlenici Jeleč videa zadovoljno trljaju ruke: napokon će imati kadrove koji ne zahtijevaju filtere, jer će sve ionako biti obavijeno prirodnim sivim filtrom brodskog zraka.
Iza satire stoji gorčina: Slavonski Brod je grad u kojem se o zraku govori samo kad je najgore, a onda se sve zaboravi do sljedećeg naleta smrada. Grad u kojem se djeca uče razlikovati mirise industrije prije nego što nauče tablicu množenja. Grad u kojem se zdravlje pretvorilo u statistiku, a statistika u šalu. Malo se govori onda se zaboravi, pa opet i tako u krug, a nas je sve manje.
